![]() |
BOLEST KOJA RAZDVAJA |
![]() |
![]() |
![]() |
Autor Slavko Vranjković, sacerdos |
Četvrtak, 27 Kolovoz 2020 19:55 |
Čuli smo kako nam je došla kako se širi s osobe na osobu. Izgleda da se virus uglavnom prenosi kapljičnim putem pri kihanju i kašljanju. Nema druženja. Fizički i emotivni razmak među ljudima. Nije li nešto slično, nekad u doba nastupa Isusa Krista bila guba?
Prenosila se dodirom. Kako je to otužno. Bolesni su bili u izolaciji, prognani iz zajednice bez liječničkog nadzora, samilosti i sućuti. Umirali su od bolesti i gladi osamljeni i odbačeni. Zdrav bolesnom ne smije prići. Gubavi nisu smjeli među zdrave. Čak su imali dužnost vikati „Gubav, gubav“! kao opomenu prolaznicima.
Evanđelje donosi zgodu ozdravljenje gubavca, a ja sam ih opjevao u pjesmi. Isus je čuo njihov vapaj, glas, koji su oni oko Isusa, htjeli ušutkati.
GUBAVAC
Ljudima daleki, bliski suncu u zenitu, sjedimo kraj puta daleko od zdravih i čekamo samilosni pogled prolaznika. Sapeti smo, bolešću okovani. Naši se putovi ne dodiruju, daleki svojima, sebi i Bogu ponekad. Tijela su nam krvave rane, kao da smo se u srce pretvorili. Noću izlazimo. Mjesec nam nad glavom i nebo zvjezdano. Otkrivamo lica, ruke iznakažene bolešću, oči bez suza. Smijemo se bezubim ustima. Noć nam je dan postala pa se ljudski osjećamo dok zdravi sanjaju u mekim posteljama. Jednu smo te večer vidjeli u prolazu, izdaleka i zapamtili tvoj samilosni pogled. Jutrom smo se zdravi probudili. |
Ažurirano Četvrtak, 27 Kolovoz 2020 20:03 |