dressup games fight games battle games
ZNANJE-PRAKSA-VJERA? PDF Ispis E-mail
Autor Slavko Vranjković, sacerdos   
Ponedjeljak, 05 Listopad 2020 22:41

puk

Što nakon krizme? Zar mora biti uvijek isto, svečani oprost od Crkve? Kako im pomoći da rastu u vjeri? Istraživanje, sumnja, nije nevjera. Veliki ljudi iz Biblije su im poticaj kako, unatoč svemu, vjera daje snagu za novi korak. Pitanja na koje Bog daje odgovore. S njime se sve može. O kad bi povjerovali da s Bogom možemo sve! Kako im to ucijepiti u život?

 

Porazna je činjenica, unatoč stoljetnoj pripadnosti Crkvi, da je obitelj danas u krizi. Pokazatelja ima više, među kojima je činjenica da živimo u kulturi kojoj religija crkvenog tipa i nije odveć važna. Mladi čovjek izložen takvom utjecaju mijenja svoj religiozni senzibilitet, prema kojem je on i dalje zainteresiran za duhovno, ali ne i za crkveno, jer mu roditelji nisu voditelji riječima i životom. Mediji nisu za vjerske događaje i probleme previše zainteresirani. Sve je samo zabava, političko prepucavanje i igre. Koji se to vjerski događaj nudi na mobitelima bez koji mladi ni spavati ne mogu? Mladi se prepuštaju onom što im se nudi. Roditelji ili vide ili ne vide ili su bespomoćni. Što se treba dogoditi da mladi čovjek kaže: „Moja vjera je u krizi!“ Dapače, naš europski kontekst vjere je postao gubljenje kršćanskih korijena.
Nakon običajnih obreda od krštenja, pričesti i krizme, mladi se mnogi , unatoč svim vjeronaucima u školi i sastancima, ne veže uz crkvene obrede.

ISTRAŽIVANJE U ZADRU

Čak 42% tinejdžera na vjeronauk ide zbog pritiska obitelji, većina ih podržava sve čemu se Crkva protivi.

Ispitano je 750 učenika i učenica u dobi od 15 do 19 godina, a rezultate je predstavila dr. Marijana Mohorić Ovo je porazna konstatacija. „Izgleda kako školski vjeronauk ne ispunjava svrhu ako se radi o približavanju tinejdžera, crkvenim dogmama, barem u Zadru i okolici. Većina tamošnjih vjeroučenika, premda redovno pohađaju školski vjeronauk, podržavaju sve čemu se protivi Katolička crkva: spolne odnose prije braka, kontracepcijska sredstva, tzv. probu za brak, pobačaj, legalizaciju isto spolnih brakova, homoseksualna iskustva, rad nedjeljom, eutanaziju i upotrebu lakih droga, a gotovo svaki drugi, odnosno njih 42 posto, pohađa vjeronauk zbog pritiska roditelja ili okoline, otkrilo je opsežno istraživanje koje je organizirala Zadarska nadbiskupija, a predstavila dr. Marijana Mohorić, članica Družbe sestara Presvetog Srca Isusova, predavačica na Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru.“

Kako je kod nas ?

Oni koji istražuju mlade i njihovu religioznost došli su do glavnog razloga nevjere ili običajne vjere mladih a to je kriza obitelji, povezanosti vjere i nacije. Poslužio sam se Istraživanjem u Zadru. Kriza vjere je svojstvena čovjeku, mladom i starijem koji razmišlja o svojoj vjeri. Postoji izlaz iz bez izlaza. Tko ga želi prihvatiti? Od kolektivnog prihvaćanja vjere, do osobne, dug je put, zapreka mnogo pa je teško naći odgovor na sva pitanja i sumnje. Nije to ništa što se nije događalo. Poučni primjeri kojima možete mladima, svojoj djeci, pomoći da budu vjernici. Nekoliko poučnih biblijskih prizora. Znamo, kad se čovjek rodi vjera u njemu raste peko roditelja.

U godinama odrastanja djeca prestaju bezrezervno vjerovati roditeljima jer je njihov primjer u prakticiranju vjere, molitve, Mise, izostao ili je manjkav. Što učiniti, na što ih upozoriti? Da takve ohrabri u svoje vrijeme je apostol Pavao je zapisao“ Ali vjeran je Bog“ koji kaže posustalima „Ja sam s tobom!“ I kad zalutamo On nas traži.

Čitajući Bibliju izvukao sam neke trenutke koji i danas mogu biti inspirativni, poučni i snažni. On zove, iako je znao gdje je „Adame, gdje si“? da bi Adam-čovjek osjetio da ga Bog traži.

Apostol Pavao se žalosti jer neki, mnogi, nemaju vjere, nade, uvjeren da se tim ljudima koji su u krizi, može pomoći.

Abraham se uputo u nepoznato pozvan od Boga. Da mu olakša put Bog kaže“ Abrahame ne boj se, ja sam tvoj štit, ja sam s tobom!“ Bio je to odgovor na njegovu sumnju i malodušnost izgovorenu“ Je li to pravi put“? „Gdje je moj cilj?“ Takve upite i mladi postavljaju u svom odrastanju gdje je sve tjelesno važnije od duhovnoga.

Prisjetite se uplašenog Mojsija kad je izvodio narod iz Egipta, kad su gubili povjerenje .“Ja sam s vama!“ Vjerni Bog im je bio snaga.

Zanimljiv je prorok Ilija, primjer roditeljima, vjeroučiteljima, umoran od propovijedanja odlazi da bi se odmorio od uzaludnog poticanja na vjernost Bogu. „Ne mogu i ne želim više. Sve je uzaludno! Želim umrijeti“ Mnogi su propovjednici, svećenici, vjeroučitelji osjetili tu bespomoćnost. Božji glasnik tri puta dolazi k njemu i kaže „Ustani i jedi!“ uvjeravajući ga da nije napušten. „Pred tobom je dalek put!“ Malodušnost je nestala. Tako je i blaženoj Mariji, dok je uznemirena slušala navještenje, rekao anđeo u ime Božje: “Gospodin je s tobom!“

U sebi religiozan, glumi kao da nije. Dosta je fasade! Živi ono što jesi! 

Zvuči porazno. Hvala Bogu da nije svagdje tako. Naši se vjeroučitelji trude da im vjeru približe, posvjedoče. Župna kateheza je samo pokušaj da na naučenom u školi gradimo praksom, da bi vjera postala djelotvorna. Sve se svodi na susret u nedjeljnoj Misi, liturgijsko pjevanje, karitativni rad. To je rijetko i premalo. Ovako teorija bez prakse je mrtva. Što učiniti?

Mi svećenici zamjeramo, onima koji su potpisali ovakav sporazum, zašto vjeroučitelji ne bi smjeli pitati učenike jesu li prakticirali vjeru, bili na Misi i da to ulazi u ocjene? Poruka svima: Srce otvori, strpi se, daj Bogu priliku da ti pomogne do cilja jer je rekao “Ja sam put, istina i život“!

Onda bi naše nedjeljne Mise obilovale djecom.

Slavko Vranjković- sacerdos

Ažurirano Ponedjeljak, 05 Listopad 2020 22:50