![]() |
Voljeni ne umiru |
![]() |
![]() |
![]() |
Autor Slavko Vranjković, sacerdos |
Subota, 31 Listopad 2020 20:45 |
I danas, na Dušni dan, dok se sjećamo svetih i mrtvih, nad životnom golgotom uznemireno nebo. Čovječanstvo i dalje prolazi kalvarijskom stazom boli i beznađa unatoč tvojih riječi o ljubavi i praštanju i Tvom srcu koje je krvlju obojilo zoru.
Nikako da zaboravimo razarajuću snagu smrti. Ova bolest nas na to podsjeća. boje su nam tamne od tuge u očekivanju da svane i zablista svijet bez krvi, rata i bolesti . Nekad i danas, nad crkvama, prepunim bolnicama, grobljima, nakon toliko stradanja koje su zadesile čovječanstvo vjetrovi šapuću tvoje ime, imena mrtvih oživljenih sjećanjem. Znamo da su ljubav i umiranje dva lica iste stvarnosti nakon svega što je čovjek znanjem i Tvojom pomoći osigurao da produži život. Križevi i dalje rastu u nebo. Zahvaljujemo Ti za nova svanuća i dane darovane trudeći se da budemo, uz one koji dvore bolesnike mala kap u dugi što sja na horizontu voljene Domovine. Danas, na Dušni dan, više nego jučer prebiremo krunicu žalosnu zrna krvlju i smrću obilježena izgovarajući ime, do imena, dragih pokojnika ubijenih, nekad, na križnim putovima nestalih u logorima smrti, bezimenih i s imenom, kamenim grobom obilježenih, kostiju razasutih na zemlji hrvatskoj, pradjedovskoj, uklesanih u tvrdi kamen sjećanja i ovih koje smo pokopali na ovom groblju, a žive nam u sjećanju. Da im se odužim Tebe slikam Spasitelju u čijim su očima htjeli ugasiti nebo, rumene boje svitanja i dan za ljude darovan, za koje si umro i ljubavlju ih obilježio vjerujući da iz tvoje smrti život vječni raste. Crtom dodirujem svaki dio tvoga raspeta tijela, bolesnika. U tvom liku vidim lice čovjeka,umrlih, moga pokojnog oca i majke, svih patnika, ratnika, smrtnika. Znamo da ljubiš zemlju krvlju natopljenu, žalostan zbog ratova i bijelih križeva svijetom razasutih dok oni rastu s travama i cvijećem obilježeni vječnošću. Po križu s njima i mi idemo k svijetlu. Slikam tvoj susret s majkom u čijim si očima vidio odraz svog krvavog lica, grč oko usana kojima si izgovarao riječi od kojih se živi. Naše su žene i majke, patnice i tješiteljice,medicinsko osoblje u njezinu liku dobile spomenik. Slikam Veroniku s krvavim rupcem i sve one koje su ih pratile duž životnog križnog puta, tješile, liječile, njegovale. I danas i jučer, u sve dane, umjesto rupca nudimo ti srce. Slikam tugu u liku žalosne majke s tobom u naručju. U njoj su se mnogi prepoznali dok su držali i oplakivali mrtve sinove i kćeri. Smiren sam unatoč svemu i uvjeren da lađa Crkve plovi, bez straha, nemirnim morem života prema vječnosti s onima koji te ljube, onima koji su umirali s imenom tvojim na usnama. Nad njom su velika jedra Duha razapeta na jarbolu između tvojih, na križu raširenih ruku.
Slavko Vranjković- sacerdos |
Ažurirano Subota, 31 Listopad 2020 21:00 |