5. listopada, spomendan na veličanstvenu obranu Nuštra 1991.
Nakon neuspješnog napada 3. listopada, tog 5. listopada 1991. su tzv. JNA i srbočetnički paravojni odredi divljački nasrnuli i taj dan završili svoj krvavi put na Nuštar.
Veličanstvena je to pobjeda bila, nismo je niti danas do kraja svjesni. Čitava elitna kraljevačka brigada, potpomognuta paravojnim odredima, nasrnula je na naš Nuštar s ciljem ubiti i spaliti te zatrti nuštarsku povijest, kulturu i ime. Uz Božju pomoć te borbu svih nas u kojima je uz sve strahove kucalo hrabro srce kojemu je (pa i pod cijenu da zauvijek prestane kucati) opstanak Nuštra i Domovine tih dana bila jedina želja i prioritet, stali smo kao jedan i uspjeli se obraniti od puno vojno nadmoćnijeg neprijatelja.
Danas smo se u našoj župnoj crkvi spomenuli 5. listopada 1991., župnik Krešimir prigodno je uresio oltar i održao propovijed, pred nekolicinom nazočnih branitelja i župljana. Propovijed je bila također prigodna, protkana ljepotama i vrijednostima hrvatskog naroda koje se spominju u našoj himni, te pozivu na očuvanje tih vrijednosti. Župnik je spomenuo da je za vrijeme rata imao tek 9 godina i da mnoge stvari nije razumio, posebice rečenicu “Da se ne zaboravi!”, ali kako je rekao sad shvaća smisao te rečenice.
Za vrijeme propovjedi, pomislio sam: “Svaka čast našem župniku Krešimiru, zaista se potrudio”, a onda me ošinu misao “Kako to da se svih ovih godina nitko od općinskih i crkvenih vlasti nije sjetio pozvati našeg ratnog kapelana, a kasnije i župnika vlč. Antu Mihaljevića?”, koji je nakon odlaska sa mjesta župnika naše župe, obnašao dužnost vojnog kapelana HV te odradio i jedan mandat s kontingentom hrvatske vojske u Afganistanu, a sada je župnik u obližnjem Dalju. Nama braniteljima bi bila velika čast kada bi jedne obljetnice i on bio pozvan održati misu, čovjek svećenik koji je s nama proboravio cijeli rat…
Želim se ovom prigodom posebno sjetiti njega, našeg tadašnjeg kapelana vlč. Ante Mihaljevića kojeg je, u predvečerje rata sam dragi Bog poslao k nama. Bila je to sama Božja providnost. Trebalo je pomoći, već starom i onemoćalom župniku, spasiti crkvene knjige te odvesti župnika Branka Gilića na mirnije i sigurnije mjesto gdje će mu se moći pružiti prijeko potrebna liječnička skrb.
Da se naš tridesetogodišnji kapelan nakon zbrinjavanja knjiga i župnika nije vratio u Nuštar, nitko mu ne bi zamjerio. Vratio se i pokazao tko je – produžena ruka Božja. To sam smatrao također Božjom providnošću i vjerovao sam da Bog ima poseban plan za naš Nuštar i imao je. Kapelan je postao župnik, i ostao je s nama. Obilazio je naše položaje i punktove, hrabrio nas i tješio, a posebice prognane Cerićance i Marinčane. Ulijevao nam je nadu i snagu, a koji put nas krijepio i vidao ratne rane i misnim vinom. Neizmjerno mu na tome hvala, bila je to ogromna moralna i svaka druga potpora. Mi branitelji shvatili smo da nas Bog nije napustio i da je preko svog sluge kapelana (župnika) Ante s nama. Nakon rata uključio se svim srcem u obnovu i produženje naše župne crkve te planiranje obnove filijalnih crkvi kad za to dođe vrijeme. Osim materijalne obnove crkve, i pomoći u obnovi brojnih obiteljskih kuća, uvelike je radio na prijeko potrebnoj duhovnoj obnovi nas Nuštaraca teško ranjenih gubitkom svega što smo stekli, ali i nenadoknadivim gubitkom članova obitelji.
U podrumu nuštarskog dvorca uredio je naš kapelan, kojemu nadjenusmo kodno ime Svetac, početkom rata kapelicu i održavao gotovo svakodnevne svete mise, na kojima je znalo biti običnim danom svega nekolicina branitelja (5 do 10), a nedjeljom i blagdanom nešto više. Dočekao je on i proveo do oštećene župne crkve te nuštarskim ulicama i nekim položajima kardinala Franju Kuharića, koji je nas branitelje darivao krunicama koje smo svi odreda nosili na vratu. Ponoćka 1991. bila je veličanstvena, podrum premali da primi sve koji su došli, a naša braća po Hristu čestitali su nam Božić s nekoliko tisuća projektila, ubijajući naš Nuštar, ali nikako vjeru i snagu hrvatskih branitelja. Dragi naš ratni župniče Mihaljeviću, hvala dragom Bogu što nam te poslao u Nuštar, hvala Tebi od srca, na svemu što si činio u ime svih nas branitelja.
Žao mi je što te nitko od općinskih vlasti danas ne zove na ovaj spomendan veličanstvene pobjede nad zlom, ali znaš i sam da hvala ljudska – voda je vrh pijeska.
lekosta
