USKRSNA ZVONA – pripovijetka

Kad zakorači preko praga osjeti hladnoću i vlažni, ustajali, zrak zvonika. Drvene stepenice po kojima je, učini mu se, kao do jučer uzlazio u jednom dahu učiniše mu se strmije nego ikada. Dopre do prvog odmorišta. Uplovi pogledom u svjetlost okruglih prozora. Razasute kuće u nedogled. U zaleđu razazna vijugavu, srebrenu crtu rijeke.

 

S mukom se zaputi dalje. Danima ga je progonila  davna želja da na uskrsno jutro odzvoni na način svoga djeda i oca. Visoko gore čekala su ga zvona. Iako više nije zvonar osjećao ih je kao nešto svoje. Osjeti nemoć u staračkim koljenima i srce u grlu.

Kod velikih prozora uvijek je bilo vjetrovito. Zastade i obrisa znojno lice. Udahnu svježinu vjetra. Počesto je s ove visine promatrao kuće i okućnice i kuću djevojke koju je kasnije oženio i s njome djecu izrodio. Nitko, osim nje, nije znao zašto se zvono oglasilo jednim udarcem kad mu nije vrijeme.

Volio je crkvena zvona kao što se voli netko od roda, od krvi. Veliko je posvećeno sv. Trojstvu, srednje Djevici Mariji, a manje sv. Josipu. Pognut pod njihovom težinom iako su bili na jarmovima držao se jednom rukom za obod velikog zvona da ne padne. Osjeti brazgotinu pod prstima koju je dolaskom partizana netko bezuman napravio pucajući u toranj.

Ovo što vidi nije kao nekada. Zvona su mirovala sapeta lančanikom. Učini mu se da su zarobljena mnoštvom žica, nekim čudnim napravama koje im oduzimaju zamah i slobodu. «žale li» pomisli, »za mojim rukama». Dok je zvonio bili su kao lutke na koncima. Veliko i srednje u rukama, a malo svezano za desnu nogu. Plesala su, zvonila su, ritmom njegova srca. Anđelovo pozdravljenje zvonio je «u tri člana» moleći istodobno i svi su znali, moleći s njime kad je koji dio pozdravljenja.

Zvonila su zvona za pokojnike i mnogima se činilo da ne zvone jednako svima, dobrim vjernicima razigrano uskrsni toplo, a nekima koji to nisu životom zaslužilo potmulo, hladnije, opominjući.

Vješto, kao nekad u starom kraju, sveza konopce oko batova, a krajeve oko zapešća ruku. Prekrsti se, udahnu duboko i otpoče. Jeknu veliko zvono. Jato golubova zaleprša svodištem zvonika. Zadrhta zvuk nad selom.»Neka to bude», reče u sebi» na čas pet rana Isusovih, proslavljenih». Lijeva se ruka trgnu u grču. Srednje i malo zajeca, zabruji kao  iza sna praćeni potmulom zvonjavom velikog zvona. Čas jedno, čas sva tri u razigranom ritmu ispuniše  uskrsno predjutarje.

Sjećanjem se vrati u djetinjstvo u vrijeme kad su se sela nadmetala tko će ljepše, orginalnije i duže «slaviti» predvečerja velikih blagdana. Prisjeti se zvonjave za Veliku Gospu. Djed je sjedio u hladu velike omorike očiju uprtih u sunčani sat na zvoniku.»Kad vam dadnem znak otpočnite»reče. Zvonili su razigranim ritmom u zamasima tijela, vjetra i srca dugo i svečano. Nisu osjećali bol u zapešćima toplinu krvi na podlaktici. S mukom su ih spustili  u predvraće crkve umorne samo su im oči sjale vedrinom.

Uznemiri se selo. Nagrnuše k crkvi ranije nego obično noseći krcate košare jela na posvećenje. Okružili zvonik pogledima i čuđenjem.» Tko to zvoni pitaju pridošli»? »Bivši zvonar, stari Luka, odgovaraju». Razdjeli se selo na dvoje. Jedni se prisjetiše starog kraja obradovani  zvonjavom koja se rijetko ili nikako čuje na slavonskim ravnima, drugima je smetalo.» Je li poludio »reče netko?» Nije. Sjetio se zavičaja »doda drugi. Tako se kod nas zvonilo.» Kod vas? Vi niste tamo nego ovdje, što niste ostali ako vam je bilo ljepše..»!

Uto se pojavi župnik. Hodao je teškim, umornim korakom, pritisnut godinama i službom. Ušutješe. «Hvaljen Isus i Marija», pozdravi. Odgovoriše uglas. Gledali su ga očekujući prijekor, zabranu, a on je gledao zvonik. Veliko zvoni drhti dubokim tonovima, samrtnički, potmulo. Učini mu se da će razbiti zgusnut nemir u ljudima, tvrdu opnu srca, da će prsnuti kamena ploča groba. Malo i srednje iskre vedrinom kao protuteža  smrti javljaju pobjedu života.» Život i smrt, smrt i život.. samo druga strana životne medalje. Raspozna  srebrene niti bisernice i duboki ritam berde. »Zvona su poput tamburaškog orkestra, »pomisli», kako to nisam prije shvatio. Pjevaju o radosti, potiču na razigrani ritam nogu i srca, a bas nas vraća muklim tonovima.. sjeti se da si prah, sjeti se».

Tišina ga vrati u stvarnost. Nije primijetio kad su zvona utihnula. Pričini mu se da je zvonik suncem zapaljen poput baklje.

Nekako kad je i sam postao kapelan u ovoj velikoj župi doselili i Lukini roditelji. Zla vremena. Otac mu je prihvatio mjesto zvonara u selu. Nastavio je raditi ono što je radio i njegov otac u rodnom kraju.

Tri je godine odležao u Lepoglavi jer je opomenuo zvonima seljane da sakriju ono malo sirotinje pred bezdušnim službenicima nove vlasti koji su «meli tavane».

Na robiji se sprijateljio s mladim i starijim ratarima, Slavoncima koji nisu htjeli u «zadruge», a nisu imali čime namiriti «obavezu». Bila su to vremena u kojima se «u ime naroda» činila nepravda tom istom narodu. Uz ostale navike i  običaje donijeli su i, za Slavonce čudan način slavljenja zvonima. Počeli su pa odustali.

Ponovno zvona oživješe. Uskrsno  se jutro osulo vedrinom. Srednje zvono zazvoni toplim, baršunastim zvukom kao da je satkan od svjetla, kao da u njemu zvone cvjetovi: plave čaške zumbula, crveni božuri i ljiljani. Malo zvono prosu sjajne bisere selom, sokacima, dvorištima, okućnicom sve tamo do šume i rijeke. Sitno, sitnije, jako, jače pa tiše, otegnuto.. kao da su sve radosti, sve pjesme, cika djece, vrisak pomamnih svatova u njima. Veliko zvono muklim udarcima podcrtava svijetle tonove kao da nariču nad mrtvim ljudima, srušenim zvonicima i kućama, nad nesrećom koja nas je toliko puta zadesila u svim ratovima. Naznačuju Golgote i Uskrse, noći i svitanja. Učini im se da  se vrijeme vratilo unazad u ono vjetrovito, krvavo popodne kad su grobištima odjekivali fijuci granata dok su hrabri pokapali Lukina sina. On je zvonio u zvoniku svom tugom u sebi, svim bijesom pravednika nad zločinima koje nam učiniše. Tog dana je bila prvi puta pogođena i župna crkva.

Izašao je poguren. Mnogi su očekivali prijekor a njemu je bilo svejedno. Uđe između razmaknuta mnoštva, među košare prepune jela. Sve je mirisalo na kuhanu šunku, bijeli luk i rakiju. Išao je naprijed između njih, nazad nije htio. Nije želio uzmaknuti. Jedva je išta čuo od zaglušne zvonjave koja mu je ostala u ušima. Primijetio je suznih očiju kako mu župnik dolazi ususret.

»Sretan Uskrs Luka, sretan Uskrs» vikao je župnik u njegove gluhe uši. Osjeti stisak njegove ruke, vreli dah na vratu. Okrenuo se prema svima dižući okrvavljene ruke kao da blagoslivlje mnoštvo. »Sretan vam Uskrs» promuca!.

Crkvištem se prolomi pljesak.