Božić kroz povijest

Prva svjedočanstva o slavljenju Kristova rođenja sežu još u davno IV. stoljeće, iako postoje dokazi da kršćani časte špilju Kristova rođenja već u II. stoljeću. Prisciline katakombe u Rimu čuvaju vjerovatno najstariji poznati prikaz Kristova rođenja ( oko 230. g.). Na njima je žena koja drži dijete i doji ga, i muškarac koji pokazuje rukom na zvijezdu u daljini.

Lik Josipa se u prvim stoljećima ne pokazuje zbog bojazni da se njegovim prikazom ne umanji Isusovo božanstvo. Josipa se počinje častiti puno poslije tih prvih vremena. Ikonografija želi naglasiti Kristovo bogočovještvo, i zbog toga ne stavlja skoro nikakav naglasak na Josipa. Najpoznatije uprizorenje živih jaslica napravio je sveti Franjo Asiški 1223. godine uz pristanak pape. Ne zna se točno zbog čega je 25. prosinac uzet kao datum slavljenja Božića. Pretpostavlja se da su poganski običaji koji su vladali u prvim vremenima kršćanstva bili jako rašireni pa se tako dan rođenja Sunca ( Dies natalis invicti ) pokušao prevladati i zaboraviti uvođenjem slavlja rođenja Isusa Krista, Boga – mladoga Sunca koje nema zalaza. Slavlje Kristova rođenja nikada nije naglasak stavljalo na scenske prikaze i maštovitost pri izradi jaslica, i općenito uprizorenjem samoga događaja, nego Crkva oduvijek naglašava simbolični izričaj vjere u Otajstvo koje se očitovalo rođenjem Djeteta u Betlehemu.

Brojne su mogućnosti i načini razmišljanja o otajstvu Božjega utjelovljenja. Sve što se tiče života zahvaćeno je tim otajstvom; Bog silazi u naše čovještvo i obnavlja ga u cijelosti. Bog postaje malen radi čovjeka. On, Svjetlo Istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dolazi na svijet. Zahvaćeni tim svjetlom možemo i dalje hodati po tami ili hoditi svjetlom prosvijetljeni. Odluka je uvijek na nama.

Dani Došašća su svojevrstan put iz tame u svjetlost. Prihvatiti Krista kao put u život znači sigurnost pred svim nedaćama kojima smo izloženi. Prihvaćanje isto tako treba označavati jednu korjenitu promjenu našeg ponašanja i mijenjanja. Nije dovoljno samo obasjati mrak što je oko nas, trebamo obasjati tamu što je u nama. Tama je dublja i strašnija od mraka. Biti rasvijetljen znači imati novi pogled, biti rasvijetljen znači upaliti jednu malu svijećicu u svome srcu i njome osvijetljeni koraknuti u novu nadu.

Ako se Bog nije plašio uzeti ljudsko tijelo i postati jedan od nas ni mi se ne moramo plašiti svoje nemoći i grijeha, svojih slabosti, svoje malenosti u tijelu. Tijelo je zbilja života, njime smo ograničeni. Upravo u toj ljudskoj ograničenosti Bog želi pokazati svoju moć. Bog u osobi malenog djeteta pobuđuje ljubav i baca u zaborav sve naše predodžbe o Bogu silnom i jakom, Bogu koji kažnjava. Dijete pobuđuje ljubav, njemu se ljubav bezuvjetno daje. Malo i nevino, bespomoćno, nije sposobno živjeti samo. Rođeno dijete živi od ljubavi bližnjih. Svi mi imamo vlastito iskustvo malenosti. Nije li Bog odabrao najsavršeniji način da nam pokaže svoju ljubav kada se rodio kao maleno dijete. Božićna zbilja nam tako govori o malenosti, o neznatnosti, o nemoći – Božićna zbilja govori o ljubavi koju smo pozvani upoznati i prepoznati.  

Riječ je Tijelom postala i Bog je u njoj rekao sve. Ne zatvarajmo zato Riječ u mnoštvo naših riječi. Ta Riječ nam govori. Za one koji slušaju postoje dvije noći koje nam govore: – jedna noć koja se spustila nad nebom u Betlehemu i donijela svijetlo na svijet; i druga noć – koju je na Kalvariji obasjala zora uskrsnuća.