REKVIJEM ZA NEROĐENE

Demografska slika Hrvatske pokazuje kako nas svake godine više umire nego li se rađa.

Više je grobova nego kolijevki. “Bez djece ne raste kuća” Albanska narodna.

Opada broj svećeničkih i redovničkih zvanja. Zar je to čudo? Kako je malo djece u obitelji od malena se uče kako će steći, zaraditi, uživati.

Molitva u obitelji, što je to rekli bi mnogi “klinci” jer je nisu doživjeli u godinama odrastanja.

Zvanja niču iz obitelji gdje se Bog moli, čovjek voli, a uzajamnost raste.

Bog poziva preko nas, ne šalje poštom.

 

U rukama mi je knjiga koju je napisao svećenik Željko Rudolf Pavičić. Naslov knjige «Razapeta domovina» a govori o bijeloj kugi – pobačaju u Slavoniji. Nijedan kraj naše domovine , nažalost, nije izuzet od te pošasti.

Nekad je bilo drugačije. Došljaci u Slavoniju dolaze iz svih krajeva da nađu bolji život a obogaćuju je djecom. Potomci tih došljaka imaju sada sve manje djece pozivajući se na stotine razloga. Jesu li svi opravdani?

“Djeca znače temelj društva, ona su sol zemlje” Jomo Kenijata

Godine 1926. izdana je knjiga Antuna Matasovića «Slavončice». U toj pripovijetci otkriva nam zašto je u Slavoniji bivalo sve manje djece, zašto neka sela izumiru.

Naravno bilo je mnogobrojne djece u nekim obiteljima, neki su “imali razloge” da ih je što manje. Da je bar to “bilo pa prošlo”.

«Đenka, Tena ili koja druga i crni teški sanduci po slavonskim kućama, to se je zvalo bijela kuga. Stvari su se uvijek ovako događale. Djevojka Đenka, pa udana žena Đenka, pa baba Đenka i ništa više. Ostala je kuća duga «na front» i crni sanduci Đenke nerotkinje s rekljama zlatom protkanim, sa skutima, oplećcima, ostale su svilene nabušene suknje i zlatare i skuti od šotoša i čarape s gombicama i obrubići i šlinge s kačkama, izvezene ptice, srca i tulipani i bijeli čipkani i šlingani jastuci . Njih će poslagati do stropa u kiljeru i komori. Zauvijek ili dok ih ne raznesu «došlje». Možda ćemo žaliti Đenku ili nećemo jer sve su seoske babice imale posla da bi Đenka ostala jedinica, talaruša, dukatara jer su i snašu Đenku tresle groznice, kad bi se i ona riješila tereta, kad i ona poroda nije tila».

“Ni za jednu zajednicu ne postoji bolje ulaganje od davanja mlijeka djeci.”

Što vam se čini? Bilo je ovo davno vrijeme, no ne čini li vam se da toga i danas ima i više nego nekada.

Kad su četničke granate razarale Osijek, bolnicu i novo, rodilište bili smo zgranuti i žalosni. ” pa zar bolnicu, mjesto gdje se rađaju djeca?” Jedna mi starija žena reče nešto što mi je ostalo u sjećanju za sve vijke. «Čudite se pa zar u toj bolnici nije pobijeno tisuće nerođene djece?» Na žalost ako je tako. Ako mislimo obnoviti obitelj i domovinu, trebali bi imati više srca prema životu nerođenih. Tko nema djece, taj ne zna što je ljubav” Talijanska narodna

Što sve demon nije učinio od našeg naroda kad su u pitanju abortusi. Čak je na usta žena, svekrva, baka, muževa želio umanjiti taj krvavi čin tražeći manje ružne, nedužne riječi. Nijedna ne:” kaže ubila sam dijete”, nego “uklonila , bila sam na čišćenju,” kao da je to opušak, pljuvačka na pločniku. Velika većina se ne kaje, ne ispovijeda taj grijeh pa kad se nataloži od događaja i godina kuka pod stre dane.” dolaze mi na san.” Postavlja se pitanje da li je začeto odmah i ljudski život. S time se moraju suočiti, s tim pitanjem svi. Odgovor je važan i presudan … sve ostalo nije važno. Ako ono što raste u majčinoj utrobi nije jedan ljudski život već samo hrpa stanica, komadić mesa, tada stvarno ne zavređuje nikakve pažnje i treba se brinuti za zdravstveno stanje trudnice, a ne ploda. No, ako je to biće uistinu ljudsko biće onda sve postaje drugačije. Ako je to ljudsko biće onda on ili ona imaju ljudsko dostojanstvo, pravo na zaštitu kao i rođena beba.

Što ti misliš o tome? Mislite li da je to hrpa mesa, glasujte za pobačaj, za pravo majke da raspolaže svojim tijelom i plodom, ako mislite da je to ljudski život tada se pridružite borbi za njegovo očuvanje, jer dijete je najugroženije u utrobi svoje majke.

Kada počinje ljudski život? Jedna majka je izjavila novinarki: «Ja mislim da to nije ljudsko biće, suviše je maleno». Trebalo bi je pitati odakle joj ta sigurnost, odakle ta sigurnost mnogim hrvatskim majkama koje su postale grobišta svoje djece? Kakvo mišljenje o tome imaju znanstvenici? Najveći znanstveni skup održan u novije vrijeme, prvi međunarodni skup održan u Washingtonu. To su bili eksperti iz cijeloga svijeta s područja medicine, prava i moralnih znanosti. Pitanje na koje su dali odgovor glasi: “Kada počinje ljudski život?” Odgovor je bio je slijedeći: «Većina članova naše skupine nije mogla odrediti onaj vremenski trenutak kada se jaje i spermij spoje, ili bar onaj trenutak oplodnje i rađanja djeteta kad ne bismo mogli više reći da to nije ljudski život. Promjene koje nastaju između ukopavanja oplođenog jajašca u maternicu, šesto tjednog embrija, šestomjesečnog fetusa, djeteta starog tjedan dana ili odraslog čovjeka prave su faze razvoja i dozrijevanja.

Začelo se biće koje nikad nije postojalo i koje nikad više opet neće postojati takvo.”

Petnaesto poglavlje Deklaracije svjetske medicinske organizacije u Ujedinjenim nacijama počinje: « Od trenutka oplodnje zadržat ću najveće poštovanje prema ljudskom životu…» Kako će se mnogi roditelji opravdati pred onima kojima nisu dali da se rode? Pred Bogom i “djeca, to su naši sutrašnji sudci “M. Gorki