Sveta misa u Nuštru u 19:00 sati.

Jutrom Otvaram prozore duše,

molitvom ulazim u dan

u potrazi za Tvojom

prisutnošću

Riječi Tvojoj kojoj se uvijek

i iznova vraćam.

 

Sve si stavio pred nas kao sliku

čudesnu i široku do neba.

 

             Ja sam samo promatrač,

tragač za istinom i ljepotom, voditelj onih koje si mi povjerio.

 

Trudim se da spoznam veličanstveno djelo

stvaranja, iako sam ponekad

umoran od riječi koje

nemirno teku a iza njih ne stoji život,

srce još manje.

 

Od Tvojih drhti nebo i čovjek postaje veći

pa nakon Tvoga glasa raste novo jutro

s novim danom u ljudima.

 

             Ti voliš u meni i ono što drugi

ne vide, moj napor kad vjeru dajem,

osmjeh i srce

i kad je rana na njemu.

 

Čitam Biblijske odlomke tražeći

Tvoje poruke:

u pozivu apostola,

u susretu s gubavcima,

slijepima, hromima, grešnicima.

 

 

U očima djeteta što gleda za pticama,

u ljepoti cvijeta, zemlje i neba.

 

Moj napor nije uzaludan.

Dovoljno znam da ti budem vjeran

i to s drugima dijelim

u Riječi i kruhu posvećenu

uvjeren da sam otkrio, odgonetnuo,

čudesne zakone svemira.

 

Tvoju prisutnost i tajnu između Tebe i mene.

Srcem te prihvaćam, iako ne mogu odgovoriti na mnoga pitanja.

 

Mi smo tragači za istinom, ljudi, ponekad preblizu ili predaleko.

Češće gledamo više očima nego srcem,

pa nam je pogled zamagljen,

a okviri spoznaje premaleni.

 

Slavko Vranjković- sacerdos

Naš župnik Slavko, ove je godine na Veliki četvrtak dobio plaketu za 50 godina svećeništva. Prije završnog blagoslova nadbiskup je još jednom čestitao jubilarcima i uručio im prigodne darove.

 

 

U ime čitavog prezbiterija, napose u ime ovogodišnjih jubilaraca, prisutnima se obratio vlč. Vranjković, župnik u Nuštru, rodnom mjestu nadbiskupa Hranića. Ističući da je bio župnik u rodnim mjestima trojice biskupa – i nadbiskupa Marina, i pokojnoga biskupa Ćirila te sada nadbiskupa Đure, vlč. Vranjković je rekao: „Nije danas lako nijedno zvanje. Zvanje svećenika je zahtjevno, zvanje svećenika je nešto veličanstveno, ali treba se odricati.“

 

 

Iskazao je potom zahvalnost nadbiskupima Hraniću i Srakiću, biskupu Ivanu i zlatomisnicima; svećenicima koji slave srebrni jubilej poželio je da požive i dočekaju i dijamantne jubileje, a svima prisutnima čestitao je Uskrs.

 

 

 

 

Uskrs slavimo u ozračju patnje. Nije lako veseliti se u svijesti o velikoj tuđoj muci, o zlu koje se nanosi ljudima.

Ali, sam Uskrs je rješenje svega, i vlastite i tuđe patnje, sve patnje svijeta. Isus je došao, postao je čovjekom iz ljubavi, da nas spasi i otkupi.

Bog je pobijedio smrt, uskrsnuo je i nama pokazao put u vječnost. „A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo… na njega pade kazna radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše“. (Iz 54, 4-5) Jedan je Iscjelitelj, samo jedan.

Svi naši jadi, gubici, tuge, boli, sve što cijeli svijet doživljava ne može nas odijeliti od ljubavi Božje ako mi to nećemo. Poruka Utjelovljenja, Uskrsnuća i Otkupljenja je jača, ona puni srce nadom, radošću i ljubavlju jačom od smrti.

Raspeti je živ i s nama je, aleluja!

Čovjek je suočen s mnogim nevoljama, a jedna od njih je patnja – bolest.

Krik s Golgote »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!« odjekuje s bolesničkih kreveta. Pobune protiv besmislenosti trpljena sažete su u Knjizi o Jobu. »K tebi vičem, ali mi ne odgovaraš.

Prema meni si postao okrutan. Rukom preteškom na me se obaraš! O ne bilo danakad sam se rodio i noći što javi: Začeo se dječak!«

To su »tužaljke maloga čovjeka pod velikim nebom«. Ogorčeni

u beznađu govore: »Ta ni Boga nema!«, a žena ga nuka: »Prokuni Boga!« Job nije udaren

patnjom zato što je kriv. Pati jer ga Bog kuša. Želi vidjeti koliko mu je vjeran.

Čini se da su potrebna mučna iskušenja da bismo znali cijeniti ono što imamo. Uostalom: »Čije

je nebo uvijek vedro?« Tražimo uzroke. Mnogi se »patnici« okreću od Boga optužujući ga,

svodeći sve na »njegovu volju, bešćutnost«, pritom zaboravljajući da je uzrok čovjekov odabir

zla, grijeha i zloporaba slobode. Zar je Bog naredio: rat, genocid, mučenja, prometne tragedije…

i ostalo? Tužaljke: »O kad bi se jad moj izmjeriti mogao« jesu jeka iz Getsemanskog vrta?

»Patnja je drugo lice čovjeka. Božji poljubac«, kako reče Majka Terezija. Isus je nosio križ. On

je na strani bolesnih na duši i tijelu, slabih. »Samo po Kristu i u Kristu razrješuje se zagonetka

boli i smrti« – II. vatikanski koncil.

»Nema ničega od čega bi tijelo patilo, a da se duša ne bi okoristila.« Velika su djela nastala iz

patnje, unutarnjeg sagorijevanja, muke pretočene u kamen, platno i riječ. »Kakva je bol, zna se

po očima.« Slikam Isusovu golgotsku dramu, križ. U očima moga Isusa nazire se nebo.

Očito je da Bog ne odgovara na svaki vapaj, krik, bolesnog, raspetog na četvorini kreveta. »Reci

Isusu da me više ne ljubi«, rekla je bolesnica Majci Tereziji. Bogočovjek, Isus, odgovorio je,

nakraju, uskrsnućem, novim svjetlom nad problemom patnje. Moli i trpi. Molitve pred Bogom

nisu samo ispružene ruke, to je traženje Božjih ruku, samilosna pogleda s druge obale.

Kršćanstvo nije kult patnje. Istina, Pavao piše Korinćanima: »Uživam u nevoljama, tjeskobama

poradi Krista.« U Starom zavjetu patnja je proglašavana prokletstvom, u Novom »blaženstvom«.

Isus je suosjećajan s patnicima. Prema Pavlu, kršćanin živi i pati s Kristom jer »Krist živi u

njemu«, pa su čovjekove patnje otkupiteljske, Kristove. Utjeha: »Ako trpimo s njime, to je za to

da s njime budemo i proslavljeni!«