zupa nustar 1200

DAN BIJELOG STOLNJAKA

Opomena pred blagdan


preuzeto sa: zena.hr

Nikad dovoljno nije govoriti o važnosti svete Mise, pričesti. Nikad dovoljno.

Što sve ne činimo od propovijedi, opomena, poziva zvonima, rasporedom misnih slavlja na oglasnim pločama, župnim stranicama na računalu.

Čini se da je za neke “kršćane” uzalud zvoniti u “gluhe uši”.

Svećenik sam i trudim se oduševiti  župljane za nedjeljna misna  slavlja.

I drugi kolege to isto čine. Ima li uspjeha? Veliki je nesrazmjer između deklariranih katolika i onih koji redovito, ili ponekad idu na Misna slavlja. Zaboravljaju da je sveta Misa središte cjelokupne duhovnosti. Začudo, sve im je važnije od toga. Nikako da shvate da nema ljubavi, vjere bez susreta. Prigodice citiramo dijelove poruka svetog Oca, biskupa, imamo mjesečno klanjanje pred Presvetim.

Nažalost, nekima je  posjeti crkvi dovoljan “od Antunova do Antunova, od polnoćke do polnoćke”.

“Kad god sam u Crkvi u njoj su borovi i jaslice”- reče jedan.

Mi uzaludno opominjemo. Kome mi to govorimo? Jesmo li, pokatkad, čuli odjek svojih propovijedi? Zaboravljamo da opominjemo one koji su u Crkvi, prisutne. Ne čini li nam se da onima koji piju vodu nije potrebno tumačiti način na koji će to učiniti. Ovo je, nažalost, istina : „To smo već čuli stotinu put“ – kažu redoviti posjetitelji svete Mise.

U svakoj Župi imamo jednu grupu vjernika koja redovito, redovitije, dolazi na bogoslužja. Njima je naših poduka i objašnjenja dosta. Netaktični svećenici, na njih, na svakom susretu, iskale svoj bijes, nemoć i opomenu, srdeći se na one koji ne dolaze i  koji ne mogu  čuti što se govori.

Oni koji dolaze rjeđe nose „opomenu“ onima koji nisu tu, ukućanima, prijateljima, unatoč našoj molbi da to učine. “Ne slušaju nas”. Kažu: “što si ti bolja jer ideš, gledaj svoja posla, baš te brige” i odlaze u velike robne kuće, kafiće da “ubiju” vrijeme do ručka. Nekima, sve što odnesu  kad se vrate kući svodi se, kadšto, na izreku: „opet je župnik opominjao i galamio“.

Imam plan koji je kod mene zaživio i želim ga podijeliti s drugima. Koliko je uspješan?  Djeci i odraslima govorim da živimo oko i od „dva stola“,

kućni stol gdje se obitelj sastaje i jede zajedno, gdje se hrani tijelo. Drugi je  Isusov stol, euharistijski, gdje se okupljaju mnoge obitelji i hrane dušu.

Kruh je na oba stola, kruh i riječ. U čemu je problem?

Mnoge obitelji ne sjedaju zajedno oko stola. Čitam ovih dana u štampi da u nekim engleskim obiteljima nema većeg stola za objed, jede kad tko stigne.

Kod nas, osobito na selu, njeguje se obiteljski ručak. Bar jednom se jede zajedno. Nedjeljno okupljanje je nekima jedina mogućnost da se vide. Zajedništvo u obitelji je u krizi. Razlozi su mnogostruki. Što učiniti da ukućani, iako nisu bili na svetoj Misi, “dožive”  Dan Gospodnji?

Uoči prve pričesti u župi, prilikom katehizacija roditelja, odlučio sam iznijeti jednu ideju. Mnogi su bili oduševljeni. Predložio sam da nema nedjeljnog ručka bez bijelog stolnjaka, cvijeta u vazi i upaljene svijeće. Želja mi je da i oni koji nisu bili na sv. Misi dožive važnost i  ljepotu, raskoš obiteljskog stola, a preko njega i Euharistije. Očito je da obitelj koja zajedno ne sjeda za stol, zajedno ne moli.

Bijeli stolnjak je i jedna vrsta euharistijske kateheze. Ručak postaje gozba, kuća postaje crkva u malom. Onima koji dolaze „k stolu Gospodnjem“ tumačim smisao „bijelog stolnjaka“ da bi oni, začuđenim ukućanima koji ne idu na svetu Misu, mogli protumačiti povezanost, uzajamnost, crkvenog i kućnog oltara bez riječi, bijelim stolnjakom.

Ako mislite da je dobra ideja, objavite je i drugima.

Slavko Vranjković – sacerdos