Djevojčici koja nije dočekala jutro
Ovo je poema djevojčici koja je prva poginula u Osijeku. Izvođena je na
komemoraciji obilježavanje njezine obljetnice smrti na Aninom groblju
u Osijeku po narudžbi škole u kojoj sestra Ana predaje vjeronauk.
DJEVOJČICI KOJA NIJE DOČEKALA JUTRO
(Prva žrtva rata u Osijeku)
Dvadeset godina prošlo.
Moglo je tako biti a nije.
Došao rat, zaigrala
smrt kolo u našem gradu,
pokucala na tvoj otvoren prozor. Da si ostala živa,
pjevali bi ti pjesme za rođendan o životu,
prepune želja i onog od sutra,
od radosti.
“Rasti pod nebom,” rekli bi ti oni koji
te vole, “s danima koji dolaze.
Ne boj se!
Ovo je tvoje vrijeme.
Ostvari snove veliko dijete dok ti
u rukama oči lutke imaju boju neba,
a snovi satkani od oblaka,
od anđela ,vilenjaka i patuljaka,…
“iza sedam gora, brda i daleka mora.”
Nažalost, smrt te uzela u zagrljaj, umjesto danu
okrenula te noći i svitanju.
Govorili bi, oni koji te vole:
“S oblacima putuj voljene ponesi i
neka te srce vodi.”
A ono je stalo da bi vječnošću, da bi sjećanjem
u nama procvjetalo.
Željeli su ti reći:
“Budi jedro, budi brod i brodi po nemirnoj vodi
kroz godine”, a sad se pitaju, očiju
punih suza: “Jesi li stigla u luku?“
Volimo te i kad si na drugoj obali.
Čitav svijet ti počiva u zjeni, a sad vječnost.”
Govoriš i nama jezikom majke, onih koji nas vode:
“Imaš oči – gledaj! Imaš uši – slušaj!
Imaš ruke-radi, uči, imaš vjeru stvaraj, gradi!
Rastite do pod nebo u slobodi Domovine,
u stablima granatim, u cvijeću i travama,
u mašti prepunoj leptira.
Duga budi od svjetla i
neka ti Riječ Božja svjetiljka bude.
Prepustite se vjetru i suncu. S neba nam poručuješ:
“Imate ga u očima i svjetlo u zjenama i život u venama.
Važni ste i veliki!
Sve je u vama satkano od cvijeća, trava i mrava,
od neba i vode, od vjetra i sna,
od jave, od slobode!”
Slavko Vranjković-sacerdos
