Isus i Zakej

Tvoje su oči jezera
u kojima se utopila prošlost
moj grijeh
i tuga.
Skrio sam se uz put
kojim si prolazio
od njihova pogleda ,
da me ne prokažu obilježena
izdajom.
Smokvino lišće dušu mi skrilo,
 ogoljelu pustinju vjetra.
“Zakeju siđi!”
Od glasa Tvoga zadrhti nebo
i srce u meni.
Dok sam koračao
postadoh žedan vode s tvoga izvora.
Ni primijetili nisu da se moja noć
zabijelila svitanjem.
“Čovjeku se grešniku svratio,”
povikaše.
Zaboravili su da ” zdravi ne trebaju liječnika
nego bolesni. “
Hod me vrati u djetinjstvo
s majkom na putu do hrama,
a sad Hram Božji
kraj mene hoda.
Kad kruh zamirisa u rukama Tvojim,
“vraćam oteto, a  polovicu imanja dajem sirotinji”,
rekoh.
On me pogleda kao što me nikad nitko
pogledao nije pa se sunce
 primaklo svitanju.