Isus i Zakej

Tvoje su oči jezera

u kojima se utopila prošlost,

moj grijeh

i tuga.

Skrio sam se uz put

kojim si prolazio

od njihova pogleda,

da me ne prokažu obilježena

izdajom.

 

Lišće smokvino dušu mi skrilo,

ogoljelu pustinju vjetra.

Tvom pogledu nisam umakao.

“Zakeju siđi!”

Od glasa Tvoga zadrhti nebo

i srce u meni.

Dok sam koračao u Tvojoj sjeni

postadoh žedan vode s tvoga izvora.

Ni primijetili nisu da se moja noć

zabijelila svitanjem.

“Čovjeku se grešniku svratio,”

povikaše.

Zaboravili su da “zdravi ne trebaju liječnika

nego bolesni.”

Hod me vrati u djetinjstvo

s majkom na putu do hrama,

a sad Hram Božji

kraj mene hoda.

Kad kruh zamirisa u rukama Tvojim,

“vraćam oteto, a polovicu imanja dajem sirotinji”,

rekoh.

On me pogleda kao što me nikad nitko

pogledao nije pa se zora prije sunca

primakla svitanju.

 

Slavko Vranjković – sacerdos