Prijeći prag nade

Veliki Tjedan je sažetak Isusova života. U tom kratkom  razdoblju svaki čovjek može prepoznati sebe i svoj život od mladosti do starosti: Cvjetnica i zanosna klicanja, povlađivanja i  dobrodošlice, preko presudne večere velikog Četvrtka i izdaje, osude  i razapinjanja na veliki Petak do  groba velike Subote i  Uskrsnuća. Za evanđelistu Ivana:”a ovo je život vječni: spoznati tebe, jedinoga i pravoga Boga i onoga  koga si poslao Isusa Krista. “Vječnost započinje u sadašnjosti.

To je kršćanska misao da život proveden s Bogom ne može nestati zauvijek, jer je život od smrti jači. To je biblijska nada upravljena na budućnost koja ima korijene u sadašnjosti, a prethodi joj pouzdanje i drugovanje s Bogom .

Nada je samo kod ljudi prisutna. Prekoračiti crtu između  prolaznosti i vječnosti. Budući da se nade ljudske do kraja ovdje ne ispunjaju, jedina šansa je ostvarenje u vječnosti. Živimo između udisaja kod rođenja i izdisaja u trenutku smrti, jednog jedinog života na dvije obale.

Mi nismo sigurni kada se i kako se to zbilo. Sve što znamo je  iz Evanđelja. Začudo, da su se pisci dogovorili u iznošenju tog začudnog događaja, Evanđelja bi se slagala u opisima doživljenog susreta s Isusom, straha pred novim i radošću, divljenjem pred njim “koji je bio mrtav, a sada je živ”. Nasuprot tome:  oskudni u opisima, neujednačeni u iznošenju događaja. Možemo biti sigurni da su prva zajednica i pisci događaja bili duboko začuđeni tom izvanrednom novošću, radosno odgonetajući starozavjetne tekstove, Isusove izjave o tome kako će “biti odbačen ubijen i treći dan živ”!

Od tada “Uskrs postaje veleblagdan nade koja ne vara”. Slavio se  u zajednici kad su čitanjem svitaka, poslanica apostola, dozivali u pamet njegovu poruku,”lomeći kruh”,što je bio prvi naziv za Misno slavlje. Nije to bilo “uprizorenje”, nego istinski susret s njime. Bila je to i ostala vjera da je Isus živ,”isti jučer i danas i sutra, uvijek”.

Vjerovali su da je živ ne u nekoj “onostranosti” nego da je “Prisutni.” “Gdje su dvojica ili trojica u moje ime sabrani , ja sam s njima.” “Jer, ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je naša vjera!”, kaže apostol Pavao.

Vjerom je trebalo prijeći “prag nade”.

            Uskrs se nije slavio, kao temeljni blagdan kršćanstva, u isti datum u svim mjestima. Tek je, Koncil u Niceji odredio da se slavi u nedjelju koja pada nakon punog mjeseca, koji prati proljetnu ravnodnevicu – ekvinocij.

Uskrsna proslava se pomiče između ožujka i  travnja. Od kada je Grgur XIV reformirao kalendar, istočne crkve ostaju kod Julijanskog  te slave na drugi datum. Ove godine ga slavimo: 31.ožujka.

Kome je Uskrs blagdan nade? Za onoga kome je Uskrs svaki dan. Preobrazba iz lošeg u bolje, iz nečovječnosti u čovječnost, iz tame u svjetlo.

            Nekima je, unatoč svemu, bilo teško povjerovati da je bio povijesna osoba, a još im je teže vjerovati da je nakon smrti živ. Priznali su mu rođenje, besmrtnost nikako. Ljudi kojima život završava samo ovdje, “ne vide dalje od nosa”. Vjernik je građanin budućnosti, ako vječnost, Boga, u sebi nosi.

Neki  misle da je govor o Isusovu uskrsnuću simboličan. Radi se o umiranju prirode i ponovnom buđenju u proljeće. Nešto slično su vjerovali i drugi narodi tijekom povijesti. Zaboravljaju da Isus nije umro zimi, a da se  njegovo uskrsnuće dogodilo tri dana po smrti. Nitko, nikad, nije rekao za sebe, osim Isusa:”ja sam put, istina i život!”

Crta između neba i zemlje, u daljini zove se horizont. Da se do nje dopre, “dotakne nebo” uzaludan je napor. Sve velike kulture i religije, od prapočetaka, što se vidi u materijalnim ostacima , od Vučedola do Azteka, od Egipta do Aljaske, govore da je čovjek u “neprestanoj potrazi za nebom”. U ljudsku, nedostižnu horizontalu dolazi Bog. On postaje vertikala vječnosti, most za drugu obalu, jer je on ta druga obala koja nam je došla blizu u Isusu iz Nazareta.

            Otvorite i čitajte Novi Zavjet ovih dana. Kršćani su živjeli, radili, mjerili vrijeme i događaje “pod vidom vječnosti”. To je davalo novu kvalitetu njihovu životu. Mislimo da je dobro ono što se dobro završi, ima sretan kraj. Kakav bi to bio život koji bi završio smrću, nestankom za vazda?

Isus nas hrabri na pragu smrti, kad nam netko umre:”Ne tugujte kao oni koji nemaju nade! Ja sam uskrsnuće i život, tko u mene vjeruje neće umrijeti zauvijek..”

Prepuna je svjetska književnost muke čovjekove i vjere u prekogrobni život. “Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Zašto, onda, sumnjaš u zrno čovjekovo? Zar čovjek nije veći od sjemena?”, čitamo u romanu “Derviš i smrt”.

Neki su kršćani navikli govoriti, a mi smo svećenici podosta krvi tome, o “dva života”. Ovaj i vječni. Tu je nastao rascjep između neba i zemlje zauzetosti za ovozemaljsko na uštrb nebeskom i obratno. Mnogi zaboravljaju “da se zemaljskim dobrima trebamo služiti, a za nebeskim težiti”. Imamo jedan život koji se “smrću samo mijenja, a ne oduzima”. Ova zemlja i ovozemaljski život nije čekaonica za vječnost.  Život je gradilište  “kraljevstva nebeskoga” novog neba i nove zemlje”.

Ako nebo ne nosimo u sebi danas, uzalud će mo ga tražiti nakon smrti.

            Nebo, nije neko mjesto iza oblaka kamo je Isus po uskrsnuću otišao, kamo idu sveci i pokojnici, “obilježeni znakom vjere”, to je stanje  koje krštenjem započinje u čovjeku i razvija  u življenju. Molimo u Očenašu ” dođi kraljevstvo tvoje, misleći na to da je to kraljevstvo, milosti, svetost, istine, pravde  ljubavi i mira…. Gdje je ono? Isus daje odgovor: “kraljevstvo Božje je među vama!”.

Kamo je Isus otišao nakon uskrsnuća? Nikamo!. Zar on nije rekao:”Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!”

Gdje ga možemo susresti? U sakramentima, njegovoj riječi, u osmom sakramentu, čovjeku, onima koji trebaju našu pomoć.

 

Sretan vam Uskrs!

                                                                                  Slavko Vranjković