Raj bez jabuka…

Nema čovjeka koji ne zna ili nije čuo tko su bili Adam i Eva. Krenete li razgovarati o tome, skoro svaki odgovor na to pitanje bit će isti – oni su bili prvi ljudi u raju koji su zgriješili i Bog ih je prognao iz njega. A što su točno radili, i kako tu biblijsku sliku treba protumačiti, nije svima najjasnije. Nekima, ni dan danas.

Dok sam bila malo dijete i sama sam vjerovala u zločestu zmiju i grješnu jabuku koju je Eva dala Adamu. A zašto je baš ta jabuka bila kriva za njihov izgon iz raja, dugo i dugo vremena mi nije bilo jasno. Moje bake već par godina nema na ovome svijetu, ali se svakog Badnjaka prisjetim njene priče. Kao da sada zamišljam Adama kako slasno jede jabuku koju mu je pružila Eva; i gledam zmiju, ma šta zmiju, zmijetinu, koja se omotala oko drveta i šapuće Evi, a ona je, na njenu i našu nesreću, posluša. Nije mojoj baki bilo jasno zašto je to napravila. Često mi je znala reći da je za to kriva „ženska pamet“. Tada sam vjerovala da tu „žensku pamet“ mi ženske dijelimo tajno, jer smo je još u raju imale. Bilo joj je jako žao što se sada radi Eve, svi moramo patiti na ovome svijetu, da bismo zaslužili ponovno ući u raj. Raj je za moju baku bio jedan veliki vrt u kojem rastu jabuke, nekakav voćnjak pretpostavljam; mjesto na koje je žarko željela doći – ali je znala – sigurno – da jabuke jesti neće. Vjerujete mi da lijepe osjećaje bude ta sjećanja. Sjetna, i puna ljubavi. Vrate me u davne dane djetinjstva. Nije moja baka bila teolog, niti neki veliki i učeni profesor biblijskih znanosti pa da je iz cijele priče mogla izvući neko teološki ispravno tumačenje. Ma, nije ona ni znala da takvi ljudi postoje. Bila je priprosta i nepismena, seoska žena, koja je cijeli život zaista vjerovala da se u raju dogodilo sve ono što je zapamtila i što su je časne sestre i fratri naučili u siromašnom posavskom kraju, još dok je bila mala. Vjerujem da je mnogo nas odrastalo uz priče svojih baka. Da su nas one, ma koliko sada bile smiješne i djetinjaste, usmjeravale kroz život. Nisu nam možda znale dogmatski protumačiti istine vjere, ali su znale vjerovati. Tu živu i življenu vjeru prenosile su nam njihove priče. Rasli smo uz njih. Sada sam odrasla, sada sam teologinja, koja je davno prerasla „vrtićke papučice“ i bakine priče. Sada, kada vjerujem da znam sasvim pristojno i teološki ispravno objasniti grijeh prvih ljudi, i likove Adam i Eve; sada, kada godine prolaze, osjećam da i nije tako važno znati, koliko je važno vjerovati. Vjerovati da negdje postoji raj, i da u tome raju moja baka uživa. I ne jede jabuke…