ZNANJE I PRAKSA

Mi koji smo vjeroučitelji izvan školskog programa pitamo se kako pomiriti učenje gradiva na vjeronaučnom satu, a u praksi opadanje onih koji u Crkvu dolaze.

Ide li znanje bez prakse?

Smije li vjeroučitelj pitati učenika je li bio na Misi prošle nedjelje? Može li odgovor utjecati na ocjenu? U nekim zvanjima je praksa obvezna, a vjera je životno zvanje.

 

Bez sumnje vjeronauk je potreban u školskom rasporedu. Pomalo nas čudi kako svi drugi predmeti, ili većina njih imaju praktičnu nastavu a vjeronauk samo unutar škole. Smije li ih vjeroučitelj pozvati u Crkvu u praktičnom dijelu nastave ??

Zar Crkva, nedjeljna Misa nije praktično pokazivanje, usavršavanje vjere?

Nitko nije mudar da bi sve mogao, trebao znati. Znanje će biti samo učenje, a manje prihvaćanje vjerskih sadržaja u praksi. Znati neke vjerske činjenice napamet ne znači znati,usvojiti, doživjeti ispunjenje znanog u zajednici koja to isto zna i vjeruje.

Iskustvo i znanje idu zajedno.

Kažu da nije isto govoriti što znaš i znati što govoriš. Znanje dobiva na vrijednosti, ako se spoznato primjeni u životu.

Župski vjeronauk, dakle nakon svih sati slušanih u školi, osvježiti praktično u Crkvi je samo dobra želja. Na misnim slavljima djece sve manje. Nakon slušanog vjeronauka u drugom srednje, krizmanici, ne znaju vjerovanje napamet. Nakon pričesti-razlaz, nakon Krizme jednako. Stari bi rekli da sotona sve zna o Bogu ali ga ne voli. Tako se, nažalost pokazalo da je uvjerenje, znanje o Bogu jedno, a praksa drugo. Kako bi bilo lijepo kad bi vjeroučitelji jednom u mjesecu doveli vjeroučenike na Misu i tako potvrdili vrijednost naučenog. Ovako je to naša borba u kojoj se osjećamo gubitnici. Tješi nas što ima dobrih vjeroučitelja koji učenike okupljaju na nedjeljnim Misama. Tu župni vjeronauk dobiva smisao i ispunjenje u aktivnostima koje oni imaju u obredu ,od čitanja do pjevanja, prinosa darova, recitala nakon pričesti.