SMRT

             Čovjek je biće koje je svjesno svoje ograničenosti. Jednom rođen određen je da prije ili kasnije umre. Tijekom cijele povijesti čovječanstva svijest o vlastitoj smrtnosti zaokupljala je maštu čovjeka, od onoga primitivnoga, koji je izlazio iz špilje pa sve do današnjeg koji nam se vraća nakon šetnje po Mjesecu. Čovjek je i jedino Božje stvorenje koje je svjesno svoje smrtnosti i svoje prolaznosti sa kojom je trajno suočen. Neizbježni usud vlastite smrti prati čovjeka od rođenja. Ne znamo ni dana ni časa , i moramo sami umrijeti; to je jedino što znamo.

Premda smo svjesni ograničenosti vlastitog bića pokušavamo na sve načine izbjeći i odgoditi taj trenutak. Zapravo, možemo slobodno reći da je u društvu tematika umiranja potisnuta na najnižu razinu. To je tema koje se tako često ne dotičemo jer ona se uvijek događa nekome drugome; onome koga više nema. Tako da zapravo samo dijalogiziranje biva prekinuto (ne)očekivanim odlaskom druge osobe, i nemogućnošću prihvaćanja i shvaćanja neizbježnosti koja se i nama samima približava.Ona je uvijek događaj koji se tiče drugoga. Bespomoćnost ili strah pred smrću postaje utoliko veći ukoliko se čovjek smatra autonomnim gospodarom vlastite prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Čovjek se oduvijek pitao o smrti – što je ona? Je li smrt prijelaz u ništavilo ili je ona jedini put za susret sa Bogom u Njegovu Kraljevstvu? Smrt pogađa cijelog čovjeka i ona je prvotno osobni događaj. Čovjek se sam rađa i sam umire. Onakav kakav je došao na svijet, takav i odlazi. To na ponajbolji način donosi biblijska kniga o Jobu (Job 1,21-22):

„ Go iziđoh iz krila majčina,

Go ću se onamo i vratiti.

Jahve dao, Jahve oduzeo!

Blagoslovljeno ime Jahvino!

         Zagonetka ljudskog postojanja muči čovjeka, isto kao bol, raspad tijela i ugasnuće za vazda. Čovjek vjernik u pitanju smrti pronalazi bolji smisao nego nevjernik. Vjernik u Bogu pronalazi svoju utjehu. Kao slika Božja on klicu vječnosti nosi u sebi, i okrenut je Božjoj svemoćnosti. Ipak, po tome istom čovjeku smrt je ušla u svijet. Grijeh praroditelja baština je čovječanstva, po njemu je tjelesna smrt zemaljski kraj svakoga čovjeka, i ne bi vladala svijetom da je čovjek nije zaslužio i da nije sagriješio. Ipak, Božja ljubav jača je od smrti jer ju je pobijedio sam Spasitelj na križu. I svi pritjelovljeni Njemu; po Njemu, u Njemu i s Njime uživat će vječnost. Spasitelj je svojim uskrsnućem pobijedio smrt. Tako da oni koji vjeruju u Njega imaju jednu živu nadu vječnoga života. Srt nije pridodana životu poput svršetka neke teške drame koja može imati ovakav ili onakav ishod, već proizlazi iz njegova tkiva i tijeka. Pravo uzevši, smrt ne stoji na kraju nego se provlači svojom životnom putanjom; ta upravo se kretanje prema smrti naziva življenjem.

       Dani koji nas podsjećaju na kraj življenja, vlastitoga ili kraj bližnjega koji se već dogodio Crkva obilježava danom Svih svetih i Dušnim danom. One koje, znane i neznane, častimo radi velikih zasluga koje su stekli u životu Crkva je proglasila svetima. Oni su na najbolji način svojim životom nasljedovali Spasitelja i time zaslužili naše štovanje. Sve duše koje su napustile ovaj svijet spominjemo na Dušni dan. Za sve njih se molimo, prikazujemo svete mise, pohodimo im grobove, nosimo cvijeće i tim sitnim znacima iskazujemo im hvalu i spomen. Znamo da ćemo ih jednom opet sresti; ljubeći Boga i Sina, u zajedništvu Duha Svetoga vjerujemo da smrt nema posljednju riječ, jer:

„U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga,

nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga

kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.(1 Iv 3,10)
Tko je pobjednik svijeta, ako nije onaj koji vjeruje da je

Isus Sin Božji? (1 Iv, 3,5)

Tko vjeruje u Sina Božjega, to svjedočanstvo ima u sebi;

Tko ne vjeruje u Boga, pravi ga lašcem,

Jer ne vjeruje svjedočanstvu koje Bog daje o svom Sinu.

A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni,

I taj je život u njegovu Sinu.

Tko ima Sina, ima život;

Tko nema Sina Božjega, nema života. (1 Iv 5,10-12)