Susret u Božiću

Nasta vrijeme bremenito.

noć pred jutro razlivena

u daljine u nedogled

ispod neba zvjezdana.

Svemir ruke dodiruju

repaticom zvijezdom obasjano.

 

Od iskona, od davnina čovječanstvo

srcem zovuć boga sluti,

pa ga vole, pa ga mole,

slikom, likom predstavljaju

vežuć sebe uz nebesa.

 

Dan je zora otvorila.

sve su riječi izrečene,

u tvrd kamen urezane

u srcima pohranjene,

u Božiću dozorile.

Božja tijelom posta u vremenu.

 

U njemu se nebo primaknulo,

u ljudima nada procvjetala

i sve novo s njime započinje.

 

Najavljen je od davnina.

k nama dođe iz ljubavi.

Bez njega bi tama bila ,

život kratak i bez neba

i stoljeća uzaludna,

sve bi smrću završilo, u beznađu.

 

Pjesma poljem razlivena.

to anđeli boga slave, ljude zovu

na poklonstvo.

Razapesmo mreže srca,

ko pastiri ove noći

da riječ božju uhvatimo

ko zvuk zvona nad ravnicom.

 

Sluša gospa kako diše

sin maleni u naručju.

Josip gleda, sumnji ne da da uskvasa.

oči rastu gledajući u pastira uokolo

ko sad naše uz jaslice.

 

Božji sine i Marijin,

bez susreta u Božiću

svijet bi bio bez vječnosti,

zemlja pusta, ljudi smrti okrenuti,

ruke prazne iznad groba.

 

Čuli su ga kako plače suzom ljudskom,

zapamtili riječ njegovu o čovjeku

i o nebu u ljudima

i o bratu u nevolji koji licem njemu sliči.

u njima je srca bilo.

 

Sine božji, o Isuse,

u nam si, u svakome,

u čovjeku i patniku,

u radosti i u smrti

noć se u dan pretvorila

svjetleć zemlji

što se vrti.

 

Sretan Božić svim od neba

zlato, tamjan, on ne treba

srca dajte braći svojoj

u njima ste njemu dali.

 

Slavko Vranjković- sacerdos