Svećenikova jadikovka

 

Neka me ne pamte kad odem.

Znam da sam tek nosač vječnosti u vremenu.

Da bar mogu ustvrditi da nikad nisam sišao

s puta dok sam nosio Tvoje svjetlo.

 

Na zemlji priznanja nema, ni zahvalnosti.

S mukom križ svećenički za Tobom nosim

uz tisuće tuđih križeva, pa u meni

naraste strah, odjekuje prazninom u mraku

iako je dan obasjao zvonik župne Crkve.

 

 

Visoko sunce, u zenitu.

Taman mi pogled od tuge.

Okrenut sam noći bez svitanja pa

ruku Tvoju tražim.

 

Ne vidim župljane koje susrećem, pa ne

odlaze bogatiji za utjehu, blizinu koja liječi.

Da bar niče radost za stopama mojim.

Zvona vedrinom zvone, drhte obzori,

nad selom.

 

Podnevna molitva.

Sam u polutami Crkve ispod visokih svodova

priželjkujem smrt da se mogu odmoriti

od samoće, godina i darovanog života,

zaboraviti

sve što sam bio i što sam htio,

a nisam mogao ni znao, a trebao sam

znati jer sam se odazvao Tvom pozivu,

obilježen imenom Tvojim.

 

Uznemiren pod težinom neshvaćanja osude koju izrekoše,

pogleda, prsta ispružena.

Da mi je čvršća vjera znao bi prizivati utjehu

i shvatiti da nema šume od boli

kroz čije se krošnje ne vidi nebo.

 

Tamni su oblaci

nad mojom Golgotom i

križ je veći od mene i težak kao neshvaćanje,

a Veronike nema s rupcem

ni Šimuna da mi ga pomogne nositi

osim Tebe.

 

Slavko Vranjković- sacerdos