Učitelju, gdje stanuješ?

Čuli su ga gdje govori

a On je  «govorio kao što nitko,

nikad govorio  nije .«

Ivan ga prokaza pod Nebom otvorenim:

Evo jaganjca Božjeg, evo onoga

koji oduzima grijehe svijeta!”

Pošli  su za njim .

Nisu znali kuda,  ni kamo, dokle ?

«Učitelju, gdje stanuješ?» zapitaše, povikaše.

Vjerovali su da On zna i da je od neba.

Ugledaše mu lice.

U pogledu Put i vrata do srca.

«Lisice imaju jazbine, ptice  gnijezda

a ja ni gdje bi glavu naslonio », odgovori.

Znali su  da je sve Njegovo:

zemlja i široko nebo,

vrijeme i vječnost. Ostadoše do zore.

U Njegovo ime započe Dan,

novi dan darovan.

I nas zove svakodnevno,

na svakoj Misi, gozbi ljubavi,

Kao nekad,

na oltarima kruh i vino.

«Dođite i vidite!

«Blagoslovi pa im dade.

«Uzmite i jedite!» reče,

«ovo je Tijelo moje – za vas»!

Od njegova glasa zadrhti srce,

onom tko sluša, radost, vječnost u njem raste i

bit će gost u kući od sutra,

graditelj neba na zemlji.

I mene si pozvao da u Tvoje ime

drugima priredim gozbu.

«Tko bude jeo od ovoga kruha živjet će vječno !»

Kako i ne bi «držeći Riječ života «

duhom tvojim disao?

Kako i ne bi  životom s Tobom

novu povijest pisao ?

Trebali bi biti kvasac,

novo ljudi i svjetlo u mraku

“držeći riječ života”.

I tako:

slušali su ga  kao majku, oca kad zove.

U Njegovu glasu srca i neba.

I što nam još treba ?

Susret s njime  u pričesti

i danas i sutra,

u vjekove i križ kao znamen.

Amen !