Uskrsnuće Kristovo

O uskrsnuću Kristovu govorimo jezikom vjere, manje jezikom iskustva. To je stvarnost koja nadilazi naše poimanje, spoznaju. Uskrsnuće Kristovo središnja je istina naše vjere, istina bez koje bi, kako reče apostol Petar, “naša vjera bila uzaludna.”

Ako Krist nije pobijedio smrt, uskrsnuo, čemu se mi imamo nadati? Ako je smrt kraj, kakav smisao ima naš kratki život? Uskrs je jedinstven događaj, različit od svih drugih. U isto je vrijeme povijestan i nadnaravan.

 

Prazan grob o kojem izvještava Evanđelje po sebi nije dokaz iako je apostolima početak vjere u uskrsnuće. Slijede ukazanja zajednici. Ona su svjedočanstva o iskustvu susreta Isusa i zajednice . Sve se svodi na jedno: onaj koji je umro pokazuje se živ, istina na drugačiji način.

Uskrsnuće je prije svega potvrda onoga što je Krist govorio i činio, a i zalog našeg uskrsnuća. Ustanovljujući euharistiju Isus je navijestio da njegova smrt ima otkupiteljsku vrijednost. To jasno proizlazi iz drugog dijela rečenice ustanovljenja: “ovo je moje tijelo koje se za vas predaje” (žrtvuje u muci i na križu); “moja krv…. koja se za vas prolijeva za oproštenje grijeha.” Isus sklapa u vazmenom otajstvu tj. na križu novi savez sa čovječanstvom. Vidljivi znakovi-sakramenti su ročišta, mjesta, našeg osobnog susreta s Bogom, nisu magijski čin jer nije snaga u njima nego u Njemu. To je stvarnost koju ljudske oči ne mogu vidjeti.

Vjera da je Misa-Euharistija povlašteno mjesto susreta s uskrslim Kristom datira iz prvih vremena. Na posljednjoj večeri, kad se Isus oprostio od svojih učenika, ustanovio je dva sakramenta: sv. Euharistiju i svećenički red. Sinajski Savez se ponavlja, on je navještaj Novoga Saveza kojega Isus sklapa na Kalvariji u svojoj krvi sa cijelim čovječanstvom.

Ustanovljujući Euharistiju Isus je ovjekovječio svoju žrtvu u obredu svete Mise. Ona je uprisutnjenje Isusovog života, muke smrti u Uskrsnuća. Evanđelista Luka piše kako su ga dvojica na putu u Emaus prepoznali u «lomljenju kruha.» To je ranokršćanski naziv za Misu. U tom susretu učenici su se oslobodili malodušnosti, od križa i spoznaje da je Učitelj mrtav.

Dobili su i poslanje i želju da ga ispune. »Isti čas se vratiše u Jeruzalem da posvjedoče:”Vidjeli smo Gospodina»!

Da se nije pokazao živ nakon muke i smrti i pokopa, tko bi za njega umro, tko bi povjerovao “da se smrću život samo mijenja, a ne oduzima?” Evanđelisti su zapisali “umro i pokopan” da bi jasnije istakli novost života.

Kad sudjelujemo na sv. misi i pričesti, to je kao da smo na Kalvariji pod Isusovim križem. Tek Isusovo Uskrsnuće jest potvrda da je njegova smrt na križu imala stvarno spasenjsku vrijednost za sve nas. Zato je temelj naše vjere upravo Krist uskrsli koji sve potvrđuje što je za svoga zemaljskog života govorio i činio. “Ja sam uskrsnuće i život”, rekao je.

Otvori srce, poslušaj, možda ga i ti sretneš na svom bijegu od križa u svojim sumnjama i nevjeri, na putu u neki svoj daleki Emaus.

Ako prije vjere tražiš jasnoću zapamti ovu izreku. «Što je jasno? Ništa nije jasno. Sedam je milja do neba, a cijelim putem šuma.”

Sad je prisutan u znakovima, a nakon smrti   vidjet ćemo Njegovo lice.

Nitko nije pravi kršćanin, niti može slaviti Uskrs, ako ne dolazi u Crkvu, ako ga u srce ne prima u zajednici onih koji mu krštenjem pripadaju. Slavljem Mise postajemo dionici mnoštva koje se oko Njega okuplja, koji gaje istu misao, iste ideale. Misa i susret s Uskrsnulim ne završava obredom otpusta, njoj je tu tek početak.

U Hercegovačkim brdima stari i nemoćni bi čekali one koji idu s Mise. “Kako je bilo kod Mise?”- pitali bi, a ovi bi im odgovorili: “I tebi dio od Mise!” Blagoslov bi nosili i dijelili.

Ovom prilikom pozivam Vas na misna slavlje i obrede.

SRETAN USKRS!