Znanje i praksa
Mi koji smo vjeroučitelji izvan školskog programa pitamo se kako pomiriti učenje gradiva na vjeronaučnom satu s činjenicom da u praksi opada broj onih koji dolaze u crkvu. Ide li znanje bez prakse? Smije li vjeroučitelj pitati učenika je li bio na Misi prošle nedjelje? Može li odgovor utjecati na ocjenu? U nekim zvanjima je praksa obvezna, a vjera je životno zvanje.
Bez sumnje, Vjeronauk je potreban u školskom rasporedu. Pomalo nas čudi kako svi drugi predmeti, ili većina njih, imaju praktičnu nastavu, a Vjeronauk samo unutar škole. Smije li ih vjeroučitelj pozvati u Crkvu u praktičnom dijelu nastave?
Zar Crkva, nedjeljna Misa, nije praktično pokazivanje, usavršavanje vjere?
Nitko nije mudar da bi sve mogao i trebao znati. Znanje će biti samo učenje, a manje prihvaćanje vjerskih sadržaja u praksi. Znati neke vjerske činjenice napamet ne znači znati, usvojiti, doživjeti ispunjenje znanog u zajednici koja to isto zna i vjeruje. Iskustvo i znanje idu zajedno.
Kažu da nije isto govoriti što znaš i znati što govoriš. Znanje dobiva na vrijednosti ako se spoznato primijeni u životu.
Da župski vjeronauk, dakle, nakon svih sati slušanih u školi, osvježi praktično u Crkvi, samo je dobra želja. Na misnim slavljima djece sve manje. Nakon slušanog Vjeronauka u drugom srednje, krizmanici ne znaju vjerovanje napamet. Nakon pričesti – razlaz, nakon krizme jednako. Stari bi rekli da Sotona sve zna o Bogu, ali ga ne voli. Tako se, nažalost pokazalo da je uvjerenje, znanje o Bogu, jedno, a praksa drugo.
Kako bi bilo lijepo kad bi vjeroučitelji jednom u mjesecu doveli vjeroučenike na Misu i tako potvrdili vrijednost naučenog. Ovako je to naša borba u kojoj se osjećamo gubitnici. Tješi nas što ima dobrih vjeroučitelja koji učenike okupljaju na nedjeljnim Misama. Tu župni vjeronauk dobiva smisao i ispunjenje u aktivnostima koje oni imaju u obredu, od čitanja do pjevanja, prinosa darova, recitala nakon pričesti.
Župnik u Nuštru, književnik i slikar
