Mati

MATI

Ime je to u kojem se  zrcali nebo

od ljubavi, od bola, od sna dječjeg satkano,

toplo kao jutro i

riječ izgovorena nakon buđenja.

Od  njega raste djetinjstvo,

bezbrižno kao

let leptira, cvjetovi proljetni

i modro nebo nad ravnicom.

Kad zovnem:

majko, mati, moja jedina,

odjeknu polja, sokaci, dvorišta,

oko zvonika zalepršaju golubovi,

a šuma, daleka šuma,

odgovori jekom stostrukom:

“Matiiii, majkoooo, matiiii mojaaaa.”

Kažem li: boli me mati moja,

umoran sam, ljubavi žedan,

mati moja, njeno srce odgovori,

a ruke me čekaju tople ko´ zagrljaj.

I sve bude drugačije: tuga nije tužnija,

ni  bol nije bolnija,

a mrak  nije mračniji.

Bila je svjetiljka i

blagotvorna kolijevka djetinjstva.

I danas tepam

u samoći, nemiran od bola, od života

i tepat ću do zadnjeg daha: mama, mati moja!

Čuje me i kad je  mrtva.

Glas mi prepoznaje između stotine drugih,

po boji mojih snova,

po mirisu mlijeka kojim me dojila.

Srcem me čuje!

Dok sam rastao, uz nju je raslo nebo,

zemlja tijesna k’o košulja.

U meni život, radost u meni,

budućnost velika i topla k’o oči njezine.

Ne bojim se onog što dolazi od jučer,

od sutra.

Život je rijeka, a ja sam plivač.

Ona me čeka na drugoj obali.

U meni ostalo djetinjstvo i

nježnost u koju se vraćam .

Hodam bez straha. Molitve me,

oči me njezine prate.

Slavko Vranjković – sacerdos