MOM ANĐELU ČUVARU

 

PRIGODOM 40. GODINA SVEĆENIŠTVA

1972-2012.

 

Vodi me, anđele moj, putem vedrine

i krila mi daj za let prema vječnosti,

nebo otvori, ovo moje u kojem jesam

i tvoje u kojem želim sutra biti.

Noćas je, o Bože moj,

anđeo utkao mir u moje snove i

zapalio svjetiljku djetinjstva,

pa u svijetlu nebeskom silazi

u moju sobu.

 

 

 

 

I nakon puno godina, kad se u molitvi Anđela sjetim,

djetinjstvo nadođe,

zamiriše na mamu i kruh, toplo mlijeko i

oca koji uspravan stoji pod zvjezdanim nebom

dok moli ” Oče naš”.

                                  

Kažu da je vjetar u krošnjama

probudio ptice

dok su pauci pleli mreže od sna, a ja znam da je to

bio šum anđela zadužena za moje snove

da se ne bi ugasila modra svitanja u mojim očima.

Kao nekad, uvijek isto:

kad crkvena zvona pozdravljenja dozovu noć,

a jutrom probude zoru,

djeca rastu, anđele moj u sjeni krila tvojih.

Majke pjevaju nad kolijevkama.

Moja je imala oči Gospine,

modre k´o nebo

i krila od vjetra.

Rasula bi se jutrom, kućom i okućnicom.

s nama u naručju, anđele moj,

“snagom svojom je zakrili”, pa mi se činilo

da snen, u snovima, s tobom letim nad oranicama.

Blizinu tvoju osjećam a srce mi zaigra nadom pa

molitvom dotičem Božje i tvoje lice,

a strah me samoće.

I tako zorom ulazim u novi dan

u želji da bude osut

ljepotom neba do večeri .

Molim spokojan, dok ti bdiješ

nad mojim svećeničkim koracima.

 

Uz tebe, anđele moj, strah je od života manji i

bol koju nosim.

Na izmaku dana, i svake večeri isto,

kao u djetinjstvu,

molitvom te dozivam,

Božje i tvoje ime izgovaram, “Anđele, čuvaru mili” pa

gasim svijetlo zahvalan, očekujući u snu

majčine tople ruke

da me molitvom i nježnošću pokriju.

Kažu da su anđeli s neba sišli,

izgubili krila, u ljude ušli dobrotom i da idu

korakom ljudskim

i da su od njih posudili ruke i oči za pogled i srce,

za prijateljski dodir u nevolji, pa im sad nestašni vire iz očiju.

 

Gledam očima djeteta, začuđen.

Sunce rumenilom obojilo zoru , daleka obala i selo.

Nad ravnicom krik gavrana, a ti u modrini.

I ponovno me zaboli krvavo nebo,

anđele moj, pusta sela i ravnica,

zadimljeni obzor nad dalekim gradom,

kao da gledam anđele nijeme od bola, skamenjene,

zbog smrti onih koji su htjeli biti djeca,

a nisu im dali da se rode.

Srcem te molim za čisto nebo

da ponovno zaiskre zvijezde u dječjim očima.

I tako iz dana u dan: izgovaraš mi ime pred Svevišnjim,

vraćaš me izvoru žedna vječnosti.

Dani mi prolaze između neba i oltara ,

od jučer do sutra, anđele moj, pa ako i izgorim poput svijeće

hoće li iza mene ostati svjetlost?

“A kad s ovog svijeta pođem….”

Kamo da odem, anđele moj,

kad sam od zemlje, od cvijeta i neba sazdan?

Stražari nad koracima mojim

pod nebom sunčanim

dok večer života ne zakuca na vrata, a do tad

ćemo zajedno čekati zoru i sunce u očima.

 

Slavko Vranjković – sacerdos

Čitavu likovnu mapu “Anđeli” pogledajte na: Župnikovim stranicama