Velika subota

Velika subota je dan tišine. Toga dana nema liturgije. Isus je umro, Bog je mrtav. Čitav svijet stoji zaprepašten pred tajnom smrti. Isus leži u grobu. Sašao je nad pakao – nalazi se u najvećim dubinama svoje osamljenosti, i to već tri dana. Vrata smrti kroz koja je prošao Isus čekaju sve nas. Vrata su to kroz koja nam je samima proći. Potpuna je to samoća i napuštenost. 

 

Tišina koja vlada u carstvu mrtvih izaziva strah čovjeka pred ovom samoćom. U duboku zbilju pakla i strah posljednje osamljenosti silazi Krist. Iz carstva smrti dopire poruka Velike subote: samoća je nadvladana. Postoji ruka koja nam je pružena, koja nas vodi. Pakao više nije tako strašan, on je nadvladan. Naš Bog vlada.

 

Od ranih kršćanskih vremena tu noć nazivamo „noć bdijenja“. Veliki svetac katoličke crkve, Sveti Augustin, je ovo bdijenje nazivao “majkom svih bdijenja“ (lit. viglija). U ovoj se noći liturgijski proslavlja cjelokupna povijest našega spasenja. Obred u noći počinje „Službom svijetla“. Bogoslužje počinje pred crkvom blagoslovom ognja na kojem se pali uskrsna svijeća. Oganj nas podsjeća na Duha Svetoga po kojem je Marija Djevica začela Isusa Krista i po kojem je sve stvoreno. Upaljena svijeća koju svećenik unosi u crkvu simbol je samoga Krista – i  svijetla koje je obasjalo svijet. Slaviti Veliku subotu znači zaviriti u najtajnije ponore svoje duše zajedno sa Kristom, jer u nama nema ničega što njegova ljubav i njegovo svijetlo ne može ozdraviti.  Kristova ljubav pravi je put koji vodi u svjetlo i život, i po Njemu, sve u nama nastavlja nadalje živjeti.