novac

Čovjek želi bogat biti za života,

radi, gradi, razgrađuje

i podiže kuće svoje do oblaka,

do pod nebo.

 

 Život mu je

bez molitve, dobrih djela.

Bog mu novac,

vječno gladan i vremena

i imanja, pa je gramzljiv, nezasitan.

 

Na svem štedi, nikom ne da,

na sve druge  zavist gleda, pa se ljuti,

pa boluje od  pakosti.

Nikad dosta.

 

Gubi ljude, prijatelje gubeć’ Tebe,

Tražeć’ vječnost u bogatstvu,

gubi sebe,

a kad umre i  nestane sve to osta’.

 

Sve je kod nas drugačije, kod kršćana.

Zahvalni smo za imanje,

kruh svagdanji, polja, znanje

dijeleći ga s braćom svojom.

Bogati smo mi u Bogu.

 

Puno srce, puna usta,

iza nas će svjetlost ostat,

a ne zemlja mračna, pusta.

 

Čovjek želi sretan biti,

pa to traži u provodu, igri,

piću, u radosti kratkotrajnoj

sve od danas pa do sutra.

 

Nikad dosta, nikad sretan,

 jer mu toga puno treba,

da propjeva,  uznemiren pa se žali,

ne uživa željan sreće,

a uvijek mu baš to fali.

 

A sreća je kad si čovjek,

 kad si vjernik koji znade

da dijeleći više imaš,

 da si  ovdje samo putnik

s mnogom braćom oko stola,

 što dobrotom nebo grade.

 

Mi u tebi, ti u nama

 trudeći se svednevice,

da bi drugi, našom vjerom,

 prepoznali Tvoje lice.

 

Čovjek želi vječan biti,

 pa se liječi, pomlađuje,

trag o sebi urezuje u kamenu,

u knjigama,

u pamćenju povijesnome.

 

Uznemiren.

Sve prolazi, sve nestaje

 u vremenu i kad neće,

smrt mu dođe u pohode,

pa umire u sjećanju,

u ljudima,

a Bog mu je davno umro.

 

U vjeri su  ljudi mladi,

godine se i ne broje.

Starih ima u mladosti

 i mladića od godina

srca mlada, duše mlade.

 

Takvi znaju vječne tajne,

po kojim se Ocu stiže,

Tijelom tvojim nahranjeni

 svaki dan smo nebu bliže.

 

Govoriš nam sad o putu i o sebi.

Stvaraš tako ljude nove što

olujnim morem plove,

dok se zemlja nebom vrti,

a nas vodiš do života,

a od smrti.

 

Sad smo s Tobom novo nebo,

zemlja nova.

Riječi Tvoje zasijane

 sada rastu sve do ploda,

od susreta.

 

Mala klica od dobrote,

vjere, nade i ljepote

sluti nebo i gledanje lica Tvoga.

 

Slavko Vranjković, sacerdos

zupa duha svetoga nustar 2
U nedjelju 27.rujna 2020. godine, na misi zahvalnici uz plodove zemlje i rada naših mještana, zahvalili smo Bogu na ovoj godini i urodima koje nam je podarila priroda uz Božji blagoslov.
KUD “Slavko Mađer” je svojim spremanjem uveličalo slavlje. Zahvalni smo za sve plodove i ljude koji su svojim radom pridonijeli životu naše zajednice. 
U petak, 2. listopada, na misi zadušnici prisjetit ćemo se svih poginulih i nestalih mještana i branitelja Cerića i moliti za njih uz zahvalu za sva dobra koja danas uživamo u slobodi. 
 
KUD “Slavko Mađer” Cerić
 
zc3a 1
 
 

zc1a

 
zc2a
zupa duha svetoga nustar 6

“Čija je ovo zemlja”?, zapitaše neki uglas.

“Svih nas koji u njoj živimo, nas koji smo je u svim ratovima srcem branili. Korijeni su nam isti, hrvatski, katolički.”

“Kako završava scenarij?”

Mladi iz svih grupa zajednički uigravaju “Slavonsko kolo”. “Jedni s drugima smo “Slavonsko proljeće” reče voditeljica. Nad selom mjesec.


 

Našli su ga mrtva u nevelikom učiteljskom stanu. Oglasiše se crkvena zvona. Uokolo njega, na krevetu, podu , stolu, knjige, notni zapisi . Učini im se da su ostavljene nemarno, razbacani, a znali su da je svaka stvar na svom mjestu. Ormari raskriljeni. Bjelasa čipkana rubina. Sunce miluje zlatovez. Nad krevetom, uz slike svetaca, okačena bisernica. Drugovao je sa svima, bio je zaljubljenik u narodno blago, skupljač narodnih pjesama nošnje i običaja.

 

Nije bio oženjen.

Zapisivao je kazivanja od onih koji su znali «za buduće naraštaje»,govorio je. Sobe u kući ličile na etnografski muzej, napunjen kolovratima, preslicama, rukotvorinama, guslama, šargijama, nošnjama iz svih krajeva. Za sebe je govorio da je «Slavonac ili ti šokac.» Govorio je grleno, oporo, ikavicom, kratak u izgovoru. Počesto bi razgovor obogatio riječima i narječjem iz drugih krajeva. Kad bi otpočeo kazivanje kao da su zažuborile nemirne vode, brzaci , riječi ponekad tvrde a ujedno meke kao široka slavonska ravnica. Pod njegovim vodstvom godinama je raslo, širilo se, napredovalo , kulturno-umjetničko društvo “Slavonac”. Bili su na gotovo svim susretima, gostoljubivi domaćini grupama iz drugih krajeva.

U njegovu se radu ispreplelo sve: događaji, kola, pjesme rodnog kraja i ono što su donijeli pridošli.

            Na misu je dolazio obučen »po starinski» u štrikanu reklju, rajtozne, bijelu rubinu, nacifran pršnjak, fusekle a na nogama crni kožni opanci.

Volio je predjutarja osuta mladim suncem, večeri ozarene rumenilom. Viđali bi ga često na obali rijeke u rano jutro i kasno navečer dok je sunce zalazilo iza daleke šume. «Takav je, kakav je, «rekoše. «Čudak.» U njemu je našlo odjeka sve što je lijepo i plemenito, a to je prenosio na svoje đake i suradnike. Imao je vremena za razgovore, susrete, poduku i pjesme. Pamtit će ga po omiljeloj izreci :

“I tako divan po divan, rič po rič i eto mraka. ” Nagovarao je starije da se pridruže, obogate druge iskustvom i pjesmama, običajima koje su donijeli. Mnogi su mu se pridružili. Nemoćni da pjevaju pjesme zavičaja prihvatili su slavonske.

Neki su se opravdavali :”Dok sam mogo nisam mogo, a sad mogu pa ne mogu”! Glas o njegovoj smrti odjeknu poput pucanja biča.

“Buknula mu krv i samo je sklopio oči.» «Bio ko da ni”,  rekoše.

Pokopan je uz pratnju tamburaškog društva i šargije koju je svirao stari djed Stjepo. Jednostavan lijes položen na kola, na prostrtu ponjavcu, u koja su bila upregnuta dva njegova konja. Uokolo pratnja u narodnim nošnjama Slavonije i Posavine. Ostala stara seoska kuća s dva prozora od ulice, s trijemom nasuprot bunaru i krušnoj peći.

       “Pretvorit ćemo je u “Etnografski muzej,”zaključiše. Dok su skupljali rasute knjige, zapise, pronašli su ” Scenarij za neka «Slavonska proljeća.”

“Ti ga ponesi i prouči” rekoše novoj voditeljici.

Nakon tjedan dana, na susretu reče:”Ovo je otkriće. Za neke će biti šokantno.” “O čemu se radi?” “Pročitat ću nekoliko uvodnih rečenica”!

” To je mala povijest velikih seoba. Slavonija nas je prihvatila, nas došljake iz Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Zagorja i Like, odasvud. Rasli smo svatko pod svojim nebom, a sad nam je ovo slavonsko zajedničko.

Bole me podjele na “naše i njihove”, predrasude o drugima, krive prosudbe, slike”. Prestala je čitati upitno ih pogledavajući.”Nastavi”! Tko je Slavonac u pjesmi u poskočicama, bećarcu ? Zar « tipa Đuke Begovića”, kojemu nije naročito stalo do njive, žene, majke? Sve mu je u provodu, piću, rasipništvu, naherenom šeširu, tkanici o pasu, kolu i divanima . Ne piše se, ne pjeva se o zemlji i plugu, teškom radu na njivama, nego kako se: keri , narolja, piva, psuje, pije iz fraklića, čokanja, teglice , preskače tarabe, u piću ratoboran. No, Slavonac nije pijanica koji uživa jedino da se ” nakreše, nakiti, naliže, obliže, oždere ,oda po svatova, kirbaja, po sela, vašara, bircuza te potjera konje u kas dok im krvava pjena ne udari na nozdrve. Slavonac ima ljepšu dušu. Gdje su duhovne i druge ljepote o kojima se ne pjeva i ne piše?                                                                              

O ženama šokicama i gore: «Đenka, Tena ili koja druga i crni teški sanduci po slavonskim kućama, to se je zvalo bijela kuga. Stvari su se uvijek ovako događale: djevojka Đenka, pa udana žena Đenka, pa baba Đenka i ništa više. Ostala je kuća duga «na front» i crni sanduci Đenke nerotkinje s rekljama zlatom protkanim, sa skutima, oplećcima, ostale su svilene nabušene suknje i zlatare i skuti od šotoša i čarape s gombicama i obrubići i šlinge s kačkama, izvezene ptice, srca i tulipani i bijeli čipkani i šlingani jastuci . Njih će poslagati do stropa u kiljeru i komori. Zauvijek ili dok ih ne raznesu «došlje». Možda ćemo žaliti Đenku ili nećemo jer sve su seoske babice imale posla da bi Đenka ostala jedinica, talaruša, dukatara jer su i snašu Đenku tresle groznice, kad bi se i ona riješila tereta, kad i ona poroda nije tila».

Zar ove žene ne vole dicu, ognjište, zar nisu prisutne na svadbama i pirovima, pokopima i procesijama, na molitvama i zavjetima ? Ružno se govori o došljacima. Samo zajedno, pjesmom i molitvom možemo ispuniti prostor do neba . Ja tako mislim ! Bog mi je svjedok!” Okupljeni zanjemili.

“Kad je to piso izgleda da je bio udarit šljivinom granom “dobaci netko podrugljivo.” «Lud je uzduž i napopriko. « «Naljosko se mučenice pa pošandrco.» «Ni kako treba!” Dok su jedni negodovali, drugi su, većina njih, bili ugodno iznenađeni.”Ovo je odavno trebalo reći i obznaniti,” rekoše.” Da čitam dalje»? Spominje «Zbornik» izdan je u Muzeju Slavnije 1948. na strani 247. opisuje osnivanje oblasti “soli” koju je osnovao Bela IV, a Matija Korvin proglasio Banovinom.

Radi se o Savskom bazenu oko Tuzle. Oblast se zvala “Salines” zbog soli ili mađarski “Šoi bansag”.Kako Mađari za sol kažu “šo” imamo i mjsta kao što je Šokut. Došljake u Slavoniju su zvali “Šoi ember, što bi značilo “Ljudi iz oblasti soli”. Od tuda jedan od mogućih naziva “šokac”.

Ti bjegunci pred Turcima su naselili dijelom Slavoniju, Posavinu, dijelom otišli u Mađarsku do Pečuha, Mohača.

O imenu doseljenika iz srednje i istočne Bosne, te Bune u Hercegovini u popisu koji je naručio Bosanko-Đakovački biskup Pavle Bakić piše: “Stanovniki su Šokci jali Slovinci imenovani”.

“Je li to neka šala? ” upitaše. ” Nije! Tko zna ? To je ovdje iz Zbornika samo prepisano. Poslušajte! Razradio je scenarij dolaska došljaka u Slavoniju. “Neostvaren san za neka “Slavonska proljeća.” »Poput «Vinkovačkih jeseni.» Pozornica kao željeznička stanica. Veliki vagon za teret i prijevoz životinja”. “Čujte što je zamislio”?

Maketa vagona s sa spuštenom rampom. Uokolo kuće. Na prozorima domaći u nošnjama, neki uz ograde. Tamburaši.

Prometnik najavljuje grupu koja dolazi, kraj iz kojeg dolaze, glavne naznake. “Vlak bez voznog reda?”Čini se da je tako zamislio. Evo dijalozi u naznakama. Pokušat ću pročitati.” «Kome se čita, neka čita sam rekoše neki.»

Prometnik najavljuje grupe iz svih krajeva odakle su došli doseljenici.  Predvodnik izriče blagoslov zemlji.

Prvi na sceni su doseljenici s djecom u svagdanjoj odjeći, a za njima dolaze njihovi u svečanim nošnjama igrajući kola svoga kraja.

Mlađi idu k mladim slavoncima i uče «Slavonsko kolo.»

“Nevjerojatno. Kakva bi to scena bila kad bi je izveli. Prepuna pokreta, pjesme, osjećaja.”

Ustvari isti scenarij vrijedi i za doseljenike iz Hercegovine, Like, Bosne, Zagorja, Dalmacije. Razlikuju se samo opisi ljudi i kraja.

Tu su samo natuknice o zemlji i ljudima, njihovim običajima i pjesmama. Kad bi mu mogli to jedne godine izvesti, upriličiti?

“Ja se ne slažem”, viknu Iva. “Zašto? odgovori Marko. Čija je ovo zemlja? Vi starosjedioci kažete: “naša!” Za Vas smo mi još, ponekad, “gladuši”, došlje” dotepenci”, a vaši su pradjedovi došli nešto ranije!”

“Što ti zapravo želiš?” oglasi se Mata.

“Želim da se jedne godine upriliči dolazak naseljenika, nešto kao «Vinkovačkim jesenima !”

Mi, ako baš hoćeš, “došlje” preuzeli smo sve što ste vi godinama stekli, tkali, čuvali: nošnje, pjesme, kola, običaje. Svoje nismo zaboravili. Zar previše tražimo? Ili smo stranci zauvijek?

Tko je od vas vjerovao da je i on rođen “na kamenu”…a volio je Slavoniju kao svoju mater?” “Zemlja pripada onima koji imaju djecu., “nastavi Marko. “Ona su budućnost!“. “Čija je ovo zemlja”?, zapitaše neki uglas.

“Svih nas koji u njoj živimo, nas koji smo je u svim ratovima srcem branili. Korijeni su nam isti, hrvatski, katolički.” “Kako završava scenarij?” Mladi iz svih grupa zajednički uigravaju “Slavonsko kolo.” “Jedni s drugima smo “Slavonsko proljeće” reče voditeljica.

Nad selom mjesec.

zupa duha svetoga nustar 6

blagovijestMarija je u događaju Blagovijesti velika jer je Božju ponudu uzela ozbiljno, jer je Božju riječ znala saslušati i onda iskreno poslušati. A slušanje je zapravo bilo čin cijele osobe, posvemašnje otvaranje sebe Božjemu Duhu.

Marijinim činom povjerenja ostvario se u povijesti najviši domet milosti uopće: nikome se Bog, ni prije ni poslije, nije u toj mjeri povjerio i izručio koliko njoj kad mu je povjerovala; jer, postao je njezino čedo, plod njezine utrobe. Marija je od susreta s Božjom riječi ponijela u budućnost mnogo; iako se izvana jedva što zamijećivalo, u njoj i u svijetu, za povijest svih vremena, nešto se velebno stalo događati. Svanuo je početak boljega svijeta.

sveti JosipSveti Josip je bio jednostavan, pozadinski čovjek, radnik, tesar komu je u dio palo da bude hranitelj Isusa Krista i Blažene Djevice Marije. Nema u njegovom životu velikih govora, veličanstvenih djela. On nije vodio neku ustanovu ili činio socijalnu i duhovnu obnovu u ljudima. Nije bio poznat čovjek niti u bilo čemu izvanredan. Ili bolje, izvanredan je bio samo u tome što je bio spreman raditi po savjesti, što je bio spreman činiti onako kako je Božja volja.

Za njega kaže evanđelje da je bio pravednik. A pravednik je čovjek koji hodi s Bogom, kaže Stari zavjet. Uz svoj tesarski i stolarski rad Josip je bio vjernik. On je znao moliti i čitati Sveto pismo, on je pristao da Bogu bude prijatelj, da s njime druguje, da vrši njegovu volju i da Bog po njegovu životu čini svoja djela.

Gledajući izvana, čini nam se da je Josip sasvim običan čovjek bez velikih svetačkih dimenzija. No, gledajući iznutra, on pred našim očima izrasta kao jedan od najvećih pravednika Staroga zavjeta. On je očito imao duboki, raznovrstan, bogat i osebujan nutarnji život.

Josipov život danas stoji pred nama kao veličanstveno duhovno umjetničko djelo. Diveći se njemu, gledajući kako je živio, mi postajemo plemeniti, sposobni i sami biti umjetnici života, ali i stvarati za novi život.

 

križ

„Križu sveti, stablo svako zavidi ti čarni sjaj; s takvim lišćem, cvijetom, plodom nikoji ga nema gaj…“

Križ je središnji simbol kršćanstva. Cjelokupna kršćanska simbolika izvire iz „znaka“ križa. Kršćanski govor o križu govor je o kršćanskom Bogu koji je iz prevelike ljubavi prema čovjeku pošao na križ. Stoga je znamenovanje križem jedno od osnovnih simbola koje koristimo posvješćujući si time pripadnost Kristu. Usprkos činjenici da o križu govorimo kao o znaku koji nas određuje, jer je neprestano prisutan među nama, većini je taj znak samo formalnost.

Ponekad je poput „znaka bez značenja“ jer ga nalazimo i tamo gdje je njegovo pravo značenje izgubilo smisao, pa je za neke još samo zgodan ukras u automobilu, provokativna tetovaža na tijelu, ili ukras na odjeći. Često se znamenujemo znakom križa, a da se pri tome ništa u nama ne mijenja. Počeli smo svakodnevno koristiti križ kao beznačajni znak, poput neke loše navike. A križ nije samo znak. On je znak onima koji su izvan zajednice vjernika.

U zajednici vjernika on bi trebao biti više od znaka. Takvom neosviještenom korištenju kršćanske svetinje pogodovalo je sekularno društvo koje se, s jedne strane, obilježava Kristovim križem, a s druge mu taj znak ništa ne znači. Iz svega rečenoga postaje jasno da je znak križa prvo znak vjere i ljubavi, a potom i nasljedovanja Isusa Krista. Stoga, nositi križ trebao bi samo kršćanin koji osjeća strahopoštovanje pred Bogom raspetim, pa u vjeri u toga Boga nosi znak na kojemu je njegov Bog umro za njega.

           Novi zavjet je obilježen Isusovim govorom o križu. Isus, navješćujući spasenje, govori okupljenima oko sebe: „Hoće li tko za mnom, neka zaniječe samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ (Mk 8,34) Isusov poziv na uzimanje križa i nasljedovanje, poziva sve nas da neprestano budemo sudionici križnoga puta kojemu je odredište Golgota. Uzimanje križa je svakodnevna odluka, jer „tko ne nosi križa, i ne ide za mnom ne može biti moj učenik“, i „nije mene dostojan“, govori Gospodin. Govor o križu uvijek uključuje ne samo sud o vlastitom kršćanskom životu, nego ga potpuno pogađa, jer križ je pred nas stavljen kao „zahtjev“. Ako se netko želi udaljiti od zahtjeva križa, kao što se često može primjetiti u našim crkvenim zajednicama, tada i njegov kršćanski život postaje upitan.

Kršćanin koji hodi ovim svijetom s križem Isusa Krista već hoda Kristovim križnim putem. A križ nije razumljiv bez križnoga puta i njegovih postaja. One nas uvode u Kristov nutarnji život. Tijekom slavlja Kristova križnog puta kroz četrnaest postaja razmatramo Kristovu muku koja je počela kada su ga osudili na smrt a trajala je do trenutka polaganja njegova mrtva tijela u grob. Korizmeno vrijeme obasjava misterij križa koji je za nas kršćane mjesto Božje proslave.

Pobožnost križnog puta počela je još u srednjem vijeku kada su hodočasnici u Svetoj zemlji obilazili mjesta Isusove muke i stradanja, pa su na povratku tu pobožnost proširili po cijelom svijetu.

zupa duha svetoga nustar 6

pepelnicaPepelnica je početak korizmenoga vremena. To je dan pokore, razmišljanja, nemrsa i posta. Na blagdan Pepenice, svećenik posipa kršćane pepelom uz riječi: “Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti” ili “Obratite se i vjerujte Evanđelju!”

Pepeo je simbol pokore i poziv kršćanima da razviju duh poniznosti i žrtve, ali u isto vrijeme i podsjetnik da je Bog velikodušan i milosrdan onima koji mu se obraćaju pokorna srca. Dobiva se od blagoslovljenih grančica palme korištenih na Cvjetnicu prethodne godine.

Korizma je, naime,  za nas kršćane vrijeme pokore, vrijeme kada sami sebe preispitujemo koliko smo se zaista obratili i prionuli uz Krista.

zupa duha svetoga nustar 6

srceSrce je jedini organ koji uvijek poistovjećujemo sa ljubavlju. Skloni smo davati mu antropomorfne osobine, kao da je ono osoba unutar nas, koja može patiti i veseliti se,tugovati i plakati, smijati se…


 

Često možemo čuti kako kažemo da volimo nekoga od srca, iz srca, nosimo ga u srcu, dajemo mu srce; ako nas dotična osoba ne voli – kida nam se srce, ostavljeni pa zaboravljeni – imamo slomljeno i zgaženo srce. Kada nas netko povrijedi, govorimo kako nam je ranjeno srce ili nas srce boli. Srce nam plače, smijemo se i radujemo od srca. Srce definira čovjeka. Želimo li opisati opaka čovjeka, obično ćemo reći da ima hladno srce, ledeno srce, ili pak da ga uopće nema. Uobraženom čovjeku prišit ćemo oholo srce. Pesimist će imati kolebljivo a optimist postojano srce. Realist će reći da postoji srce ali da je um važniji. Idealista će se sav pretočiti u njega. Humanista će sve raditi iz srca za srce drugoga. I možemo tako nabrajati u nedogled. Nakon svega nabrojanoga vidljiva je važnost toga maloga mišića koji nam znači život. Kuca li ono – mi živimo, prestane li kucati – ni nas više nema. Duboko svjesni istine o tome zaljubljeni su srce voljenoga stavili u središte ljubavi.

 

srce1A što je zapravo ljubav? To je najteže pitanje za čovjeka. Prolaze stoljeća, mijenjaju se društva, ljudi se rađaju i umiru, zaljubljuju, odljubljuju, rastaju i iznova sastaju, i sve tako iz naraštaja u naraštaj, a da nitko od svih njih do sada nije dao točnu definiciju ljubavi. Ipak, svatko je ljubav u stanju prepoznati, pa čak i u onim prvim trenucima kada je po prvi put osjeti. Ne postoji osjećaj o kojem je više pisano, pjevano ili rečeno, od osjećaja ljubavi. Uvijek drukčija, neuhvatljiva i najveća tajna za mnoge.

Ta tajna pokreće svijet, i sve što se na njemu događa ima veze s njom. Tražena i željena, ona je posljednja svrha postojanja. U njoj nam se nalazi sav svijet. Jer, svijet nisu neki slavni i nepoznati ljudi, nego oni koje voliš, koje zakriljuješ svojom ljubavlju, koje nosiš u srcu, kojima daješ srce. Prava ljubav uvijek nalazi svoj konačni cilj. Ona je jedno od rijetkih područja na kojem se nije preporučljivo oslanjati na tuđe znanje i iskustvo. Iskustvo ljubljenosti je isključivo i samo osobno i intimno iskustvo, u koje unosimo sebe. Kako se međusobno razlikujemo, tako su nam i iskustva različita. Osjećaj ljubljenosti, zaljubljenosti, voljenosti je veoma dragocjen osjećaj. Toliko je važan da smo mu darovali i poseban dan u godini. Stoga nas dan svetog Valentina, Dan zaljubljenih, podsjeća na one koje volimo, koje ljubimo. Tako maleno, srce ima neizmjernu veličinu koju mu daje ljubav, pa u njemu nosimo mnoge. Neke manje a neke više volimo. Jedne se ljubavi u njemu gase, a druge rađaju. Sve one prolaze kroz naše srce. Jedni u njemu zauvijek ostaju dok drugi nestaju. I sve su to mijene koje nam život znače.

A kada Vam srce ostane prazno, i u njemu više ne bude dragih ljudi i razloga za ljubav, ne budite tužni. Sve je to prolazno. U svome životu pozvani smo na ljubav – jer „Bog je ljubav!“ Bez te ljubavi ne bi svijeta bilo. Ljubavi veće od sviju ljubavi, ljubavi koja nas uvijek ljubi i nikada ne ostavlja, na koju se uvijek možemo osloniti. I ne boj se! Prepusti srce svoje Božjoj ljubavi, tako će duže trajati!


svIvanSv. Ivan, apostol je i evanđelist, čije ime u prijevodu znači „Gospodin je milostiv“.  Rođen je u 1. stoljeću kao sin Zebedeja i sv. Salome.  Poznat je po tome što je bio Isusov „ljubljeni učenik“, jer u Evanđelju stoji da je odano ljubio Isusa i da je jednako tako od Isusa bio ljubljen. Apostol Pavao nazvao je Ivana zajedno s Petrom i Jakovom “stupovima Crkve”.


Na posljednjoj večeri kao „onaj koga je Isus osobito ljubio, nalazio se za stolom Isusu do krila“ (Iv 13,23), a najveću vjernost i hrabrost pokazao je kad je jedini od apostola stajao pod Isusovim križem. Njemu Isus sa križa ostavlja svoju majku Mariju.  Poslije Isusove smrti, laća se pera, te  piše četvrto Evanđelje,  tri poslanice, kao i knjigu Otkrivenja na otoku Patmosu, pretpostavlja se, pred sam konac svojega života. Ivanove poslanice mogu se nazvati i poslanicama ljubavi, jer, ne samo što ih piše iz ljubavi, piše ih ljubeći Onoga za čijim je križom išao i pod čijim je križom stajao. Ostavio nam je i najdivniju definiciju Boga kada je napisao: „Bog je ljubav!“

Liturgija poslije svetog Stjepana Prvomučenika, koji ljubeći Isusa, umire u mukama kamenovan; slavi svetoga Ivana, koji toj ljubavi posvećuje cijeloga sebe, sve do posljednjeg daha svojega života. Povijest nam tako pokazuje da svatko od nas ima svoj put spasenja, kojemu ne dolazimo „bez ljubavi“… 

zupa duha svetoga nustar 2

andjeo

Dominus tecum – Gospodin s tobom, riječi su  kojima anđeo Gabrijel, poslan od Boga –  pozdravlja Mariju. Riječi su to kojima je  povijest  krenula jednim novim tijekom. One su donijele novost svijetu.

Po riječima koje je Bog preko svoga anđela uputio jednoj mladoj i plašljivoj, stidljivoj nazaretskoj djevici – počela je povijest spasenja. Te su riječi veoma sretno razvijene jer se iz njih može osjetiti posebna prisutnost Božja koja se nalazi u Mariji, izvoru i uviru milosti. Svevišnji koji na različite načine prebiva u neživim stvorovima i u ljudima, u dobrima na savršeniji način nego u zlima, na poseban način prisutan je u Mariji, jer je ona sjedinjena s Bogom u većem stupnju negoli su to sveci. Marija je zamilovana od Boga, milosti puna.


K njoj dolazi poseban izaslanik Božji, anđeo, najbolji posrednik između Boga i ljudi. U njemu vidimo Božju jakost i snagu. Jedino onaj koji donosi snagu od Boga može pristupiti čovjeku i ojačati ga u misiji za koju ga određuje.  Anđelovo je poslanje izvanredno, on je poslan neposredno od Boga. U tome događaju prepoznajemo početak mariologije – Mariju dotaknutu Bogom, potaknutu vjerom, ojačanu milošću. U tome događaju anđelova navještenja Djevici  prepoznaje se  novost koja se dogodila u redu spasenja. Marija posjeduje božansko milosrđe od početka svoga postojanja, koje joj je dano bez velike njezine zasluge predusretljivom božjom milošću, da bi po tom milosnom početku svoga života mogla postati Spasiteljevom majkom na onaj način, kako je to Bog namijenio svome vlastitom Sinu.  I što je čudno ako se Bog, koji se, kako se čita, „pokazuje divan u svecima svojim“ (Ps 67,36), još divniji pokazao u svojoj Majci? No, ako je Bog tako sa svima svetima, ipak je na poseban način s Marijom, s kojom se je zaista tako slagao da je ne samo njezinu volju nego i tijelo sebi pridružio te je od svoje i od Djevičine biti proizveo jednog Krista, ili – radije – učinio da postane jedan Krist koji, premda nije sav od Boga ni sav od Djevice, ipak je sav Božji i sav Djevičin, niti su dva Sina, nego je jedan koji je Sin Božji i Sin Marijin. Zato veli: „Zdravo milosti puna, Gospodin je s Tobom.“

 Posvetna milost u Mariji   ne označava neko uzvišeno, tajanstveno stanje njene duše, nego označava otvorenost duše ka svjetlu, zalogu vječnoga života u slobodi. Ne pravimo razliku između Marije i nas, već naglašavajmo da ona darove božanske milosti posjeduje od početka i u neusporedivoj mjeri. Milost treba tražiti kod Boga, poput Marije, jer je milost, milost kod Boga a kod ljudi je milost varava. Marija ne traži zasluge, ne misli na visoke stvari – samo se svom dušom pouzdaje u milost, i  po njoj postaje draga Bogu, anđelima i ljudima.

Strmo odozgo prema dolje probija božansko milosrđe. Tome se Božjem milosrđu Marija stavlja na raspolaganje,otvorena za primanje, spremna za darivanje. Bog je Bog slobodne milosti, Bog kojega možemo prihvatiti samo kao milost koja se slobodno daje. I zbog toga  veličajmo djevičinu otvorenost milosti koja dolazi odozgor, po kojoj je treba posebno štovati i po kojoj je divnija od svih žena jer praroditelje izbavlja a potomstvo oživljuje.