zupa duha svetoga nustar 6

Iskustvo gijeha je samo i isključivo ljudsko iskustvo. Čovjek  je stvoren kao slobodno biće i u toj svojoj slobodi može Bogu reći NE. To je blagodat ali i rizik koji ta sloboda donosi. Zašto čovjek griješi? Griješimo li samo iz vlastite slabosti, iz nutarnjeg nagona, iz želje za sebičnim osobnim dobrom.. Grijeh uvijek ostaje jedna velika tajna koja se rađa u srcu čovjeka.

Nalazimo se u korizmenom vremenu koje nas poziva na obraćenje, pokoru i djela milosrđa. Obratiti se znači ući u svoju nutrinu i susresti se sa svojom savješću ,sa svim onim dobrim i manje dobrim koje nosimo u sebi. Priznanjem krivice i oprostom zadobijamo Božje milosrđe koje nam se daruje kao nezasluženi Božji dar, koje nam je potrebno da bi rasli u ljubavi. Čovjek ne može živjeti bez Boga jer je stvoren za njega. Život bez Boga je pakao. Osobni pakao stvaramo si sami ne priznajući vlastitu griješnost. Grijeh nas tako udaljava od Boga i ljubavi Božje. Priznati grijeh znači osloboditi svoju savjest teškog tereta i ponovno pronaći put koji nas vraća k Bogu i njegovoj ljubavi.

I Sv. Pismo nas opominje:

Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan:otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde“( 1 Iv 1,8-9).

Tko može zgriješiti:

1. grijehe može činiti samo čovjek koji je vjernik- on se slobodno i svjesno okreće od Boga

2. čovjek koji nije vjernik ne može zgriješiti – on čini zlo – prema čovjeku, jer u sebi ne nosi religioznu dimenziju i nije okrenut ka transcedentnom.

U čovjeku se javlja osjećaj krivice sviješću da se:

1. slobodno odlučio protiv Boga – podložio stvorenju a ne Stvoritelju

2. da se pobunio protiv vlastitog Stvoritelja i zanijekao njegovo postojanje

3. da je odbacio Božju ljubav

4. prekinuo zajedništvo s Bogom

Grijeh  nosi pečat:

1. neizbrisivosti – u čovjeku se javlja osjećaj krivnje ili grižnje savjesti koja je psihološka reakcija na učinjeni grijeh

2. nanesena šteta traži zadovoljštinu – čovjek nikada sam sebi ne može oprostiti krivnju – prašta mu je Bog – u ispovijedi

Obraćenje se događa u Crkvi i po Crkvi, u sakramentu ispovijedi. Veliko je blago savjest koja ne tišti čovjeka. Cijeli kršćanski život je poziv na obraćenje. To je unutrašnji obrat duha i cijeloživotni rad na svojim slabostima; osobna borba sa samim sobom. Ono je krik slobodnog čovjeka koji Bogu govori DA..

O RADU I SLOBODNOM VREMENU

Tribina koja je održana 16.03.2011.g. imala je zanimljivu temu koja se dotakla pitanja rada i slobodnog vremena suvremenog čovjeka koju je sa kršćanskog stajališta predstavio doc.dr.sc. Ivica Raguž. Dr.Raguž je  profesor na KBF-u u Đakovu i predsjednik dviju katedri: Katedre dogmatske teologije i Katedre osnovne teologije. Osim toga dr. Raguž je urednik filozofsko- teološkog časopisa „Diacovensia“ i urednik međunarodnog teološkog časopisa „Communio“. Osnivač je Udruge katoličkih intelektualaca i više godina njen predsjednik a sada duhovnik te iste udruge. Isto tako iza dr.Raguža su mnogi objavljeni znanstveni članci, zatim nekoliko knjiga i zbornika. Uz preveliku osobnu zauzetost dr.Raguž pronašao je vremena i zajedno sa župnikom S.Vranjkovićem proslavio svetu misu poslije koje je održao tribinu.

Svoje izlaganje je podijelio u tri dijela. U prvom dijelu dr.Raguž progovorio je o dokolici kao izvornoj hrvatskoj riječi koja je iščezla iz upotrebe u našem jezičnom obzorju. Nestankom same riječi pogođena je i sama stvarnost koju ta riječ označava. Nije li nam govor o dokolici besmislen sada, kada živimo u ozbiljnim vremenima koja stavljaju naglasak na zaradu? Nije li i sam govor o dokolici slika besposličarenja i nekorisnosti za društvo i bližnjega?  Uvriježena slika „spasa u radu“ biva pogođena i samim govorom o besposlenom dokoličarenju. Na kakav način zaposleni čovjek shvaća i razmatra dokolicu?

Postavivši pitanja  kojima nas je uveo u temu, dr. Raguž je prešao na drugi dio koji se odnosio na tvrdnju da je današnji moderni čovjek, čovjek rada i koristi. Uz rad,riječ koja mu danas postaje jako važna jest „slobodno vrijeme“, u kojemu oslobođen rada na radnom mjestu, čovjek svoje slobodno vrijeme posvećuje radu na onim stvarima za koje nije imao vremena tijekom tjedna. Tako nam nedjelja više nije gozbeni Dan Gospodnji na euharistijskom slavlju, nije niti dan u kojem blagujemo u miru sa vlastitom obitelji, nije ni dan za drage i voljene ljude niti pomoć bližnjemu bez koristi, nego postaje „radna“ više nego ijedan drugi radni dan u tjednu. Kršćani više nemaju vremena blagovati sa bližnjima, više se ne posjećuju i ne pronalaze razloga za slavlje.Postaju moderni radni ljudi koji nemaju i ne znaju pronaći ni razlog a ni smisao za slavlje. Nova mjesta na kojima se odvijaju slavlja nisu više crkve. Nove „katedrale“ postaju nam tako veliki trgovački centri u kojima nalazimo sve što nam je potrebno da bismo se mogli „potvrditi i proslaviti“ kao potrošači. Tako slaveći zaboravljamo sebe.

Čovjekovo dostojanstvo ne smije biti nikada svedeno samo na rad i korist, jer čovjek je puno više od obične radne snage, on je sama „slika Božja“ što prečesto zaboravljamo.Dr.Raguž je kroz prva dva dijela  pokazao okupljenima važnost dokolice i rada, a isto tako ih uveo u pojam slavlja i važnosti koju ima slavljenje toga slavlja za vjernika, slavlja koje nadilazi koristi i interese; nedjeljnog slavlja u kojem se prisjećamo muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova. Slavljenje nedjelje je dan uzajamnog dijeljenja zajedničke hrane blagovane od nebeskog Oca, koji se besplatno; iz ljubavi i u ljubavi daruje svima.  Takvo slavlje je događaj za svakoga vjernika i, uzevši udjela u tom slavlju, kršćanin cjelovito potvrđuje samoga sebe. U slobodno izabranoj slobodi i u beskorisnosti slavimo Boga ljubavi, jer samo onaj tko zna istinski slaviti zna i dokoličariti, i obrnuto.Pokušajmo živjeti svjesni korisnosti svakodnevnog rada jer nam je nužan za život, a u sebi trajno izgrađujmo iskonsku potrebu rasta duha i duše prema beskrajnim prostranstvima beskorisnog Boga: Boga, koji nas ljubi bez koristi; Boga koji je za nas šest dana stvarao „a sedmi dan počinuo od sveg djela što ga učini.

“(Post 2,2). Odmarao se Bog, pošto je stvarao..  Čini i ti tako…stvaraš li, zastani i proslavi Gospodina, jer dan  ti je darovan ..i svaki ti je dan novi dar…

DUH SVETI U TEOLOGIJI I ŽIVOTU SVETOGA PAVLA

Na drugom predavanju koje se održalo 18.02.2011.g., poslije večernje svete mise, župa Nuštar ugostila je dr.sc. Ivicu Čatića, profesora na KBF-u u Đakovu i višeg asistenta pri Katedri Svetoga pisma Novoga Zavjeta. Dr. Čatić je svećenik Srijemske biskupije i župnik u Petrovaradinu. Veliki broj vjernika imao je priliku poslušati izlaganje na kojem je dr.Čatić pokušao približiti samo djelić teologije svetoga Pavla kroz djelovanje Duha Svetoga.

U Djelima apostolskim, koja su svojevrsno „peto evanđelje“ opisan je životni put najpoznatijeg obraćenika,svetoga Pavla, koji poslije osobnoga susreta sa uskrslim Kristom ostavlja svoj „stari život“ i počinje jedan potpuno novi, u kojemu simboličnom gestom mijenja i ime. Savao – gorljivi i neumoljivi progonitelj kršćana postaje Pavao –  najrevniji Kristov apostol poslan da pronosi evanđelje po svem svijetu.Pavao nije samo utemeljitelj kršćanstva; primivši dar Duha Svetoga i ojačan njime on na svojim putovanjima  donosi Radosnu Vijest i Židovima i poganima. Dr. Čatić osvrnuo se u svome izlaganju na veliku ulogu Duha Svetoga u čovjekovom životu koji je vidljiv u djelima iz ljubavi. Onako kako majka privija dijete; zaštitnički, nježno i ljubeći ga bez puno riječi, tako nas ljubi raspeti i uskrsli Krist. Sva djela duhovnog i tjelesnog milosrđa nije nam moguće činiti bez pomoći Duha. Istaknuvši tako ljubav koja djeluje uvijek u „suradnji“sa Duhom Svetim, dr.Čatić naglasio je da je  i sveti Pavao sam sebe odgajao za tu suradnju u ljubavi iz ljubavi. Isto tako, na nju je pozvan i svaki kršćanin.

Obratiti se, ući u nutrinu svoje duše i spoznati sve u čemu griješimo nije ni jednostavno niti lako. Potrebno je „umrijeti grijehu“ da bismo živjeli „u Kristu“. Uskladimo stoga svoje misli, riječi i djela da postanemo ljubljena djeca Božja. Krenimo Kristovim putem koji vodi u život i pri tome ne zaboravimo „da i najduži put počinje prvim korakom“…

BOŽIĆNO VRIJEME RAĐA SE U DUŠI“

Na prvoj održanoj tribini gost predavač koji nas je počastio svojim dolaskom bio je doc.dr.sc. Drago Tukara, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu i sadašnji kancelar nadbiskupa Marina Srakića. Više godina obnašao je dužnost predsjednika biskupijskog  Povjerenstva za mlade u Đakovačko-osiječkoj nadbiskupiji.

Dr.Tukara u svome izlaganju progovorio je o izvjesnoj pripremi duše i duha u isčekivanju misterija otajstva koje se dogodilo u betlehemskoj štalici. Taj događaj  obavijen tajnom, skrovit i jednostavan promijenio je sliku svijeta i ušao u taj isti svijet, da se svijet vjerujući, po njemu spasi. Dr.Tukara osvrnuo se na kršćansku nadu koja treba stremiti ka nebeskome, svijesna da taj put počinje promjenom koja se događa u duši koja uzdiže duh iz ove zemaljske stvarnosti ka nebu. Predavač je istaknuo da je veoma važna osobna nakana i vlastita odluka o tome koliko se svatko od nas sam može potruditi promijeniti se i tu svoju odluku provoditi u djelo. Naravno, za tu promjenu najvažnija je ljubav.. jer Bog je ljubav. Bog se rodio kao čovjek iz prevelike ljubavi prema čovjeku, jednak sa tim istim čovjekom u svemu, osim u grijehu. Svojim rođenjem ušao je u našu stvarnost i dao nam za dar samoga sebe.

Dopustimo zbog toga i mi da nas se dotakne rođenje bespomoćnog djeteta, da  više ljubeći postajemo savršenija djeca Božja okrećući svoje lice k Bogu, odbacujući djela tame. Ta promjena ne treba imati svoj određeni trenutak, datum ili vrijeme; nastaje spontano, ona za svakoga od nas ima isti početak – ne može početi dok nam ne dotakne dušu…

zupa duha svetoga nustar 2

Vjerske dužnosti i prava kršćanina

Zahvaljujući velikoj zauzetosti našega župnika vlč. Slavka Vranjkovića i apsolventici na petoj godini teologije, a u  iskrenoj želji da se vjernicima  više približe temeljne istine kršćanske vjere i sve bogatstvo koje se uvijek iznova može pronaći u Riječi Božjoj onome koji je traži, pokrenute  su tribine, koje vjernici imaju priliku poslušati u večernjim satima poslije svete mise u župnoj crkvi Duha Svetoga u Nuštru.

Koje i kakve dužnosti i prava imaju katolici prema svojoj vjeri? Koja im je moralna obveza? U svim je povijesnim razdobljima vjernik imao pravo i dužnost svoju vjeru upoznati, izvršavati je i priznavati – osobito u određenim, pa i posebno teškim situacijama, sve do mučeništva.

Dužan je svoju vjeru čuvati, braniti i širiti sukladno zahtjevima svoga poziva i poslanja u životu. Dužan je svoju vjeru sprovoditi u praksu prema nauku i zahtjevima Katoličke Crkve. To je teška dužnost svakoga od nas. Upoznavanje vjere događa se unutar kulturne sredine u kojoj se dotični vjernici nalaze. Pozvani na zajedništvo  ugradimo život  na čvrstu stijenu koja se temelji na Riječi Božjoj, izgradimo osobnu sigurnost u vjeri i svjedočimo radost na koju smo pozvani . Ne zaboravimo, Evanđelje jest Radosna Vijest koja je upućena svakome, baš svakome od nas!

 

Posvijestimo si i upamtimo:

  • kršćanin je dužan  produbljivati svoje vjersko znanje permanentnom formacijom
  • upoznavanje vjere spada među prve i najvažnije njegove dužnosti
  • protiv te dužnosti teško ogrješuje onaj koji vjeru, svojom krivnjom ili uopće ne poznaje ili veoma slabo
  • onaj katolik koji redovito zanemaruje nedjeljne propovijedi teško griješi, kao i onaj koji svoju vjeru ne oživljuje i ne produbljuje na neki drugi način (razmišljanjem, razgovorom s upućenima u vjeru, čitanjem..)

Prilika za jedan novi rast u vjeri  pružila se svim župljanima kroz tri tribine koje su održane do sada i na koje se odazvao veliki broj vjernika. Nadajući se i dalje  dobrom odazivu i podršci, tribine će se odvijati prema dogovoru sa predavačima, a biti će najavljivane na svetim misama.

Ušli smo u četvrtu godinu pomoći  sirotištu u Runadi, gradu Kigali kojeg vode oci salezijanci i otac Danko Litrić.
Počeci su bili više nego dobri. Nakon razgovora s don Dankom, 2007, započima prikupljanje novčanih priloga. U sirotištu je, kad više kad manje, oko 150 dječaka, a u sklopu Doma su i učenici koji ne stanuju u njemu, njih 1050.
Mnogi su se u Župi odazvali. U goste naše Župe dva puta je dolazio Don Danko, predvodio  misno slavlja, a to nam je bilo poticaj da i danas postoji “Kumstvo za Ruandu.” Često nam se javlja i čestita blagdane. Hvale vrijedan  je to pothvat koji je potekao od jedne osobne želje kako pomoći gladnoj djeci.
Zahvaljujem svim “kumovima”  prenoseći zahvalu i pozdrave iz Ruande sa željom da “od svoje sirotinje odvojimo za gladne”.