TREĆA TRIBINA – OSVRT

O RADU I SLOBODNOM VREMENU

Tribina koja je održana 16.03.2011.g. imala je zanimljivu temu koja se dotakla pitanja rada i slobodnog vremena suvremenog čovjeka koju je sa kršćanskog stajališta predstavio doc.dr.sc. Ivica Raguž. Dr.Raguž je  profesor na KBF-u u Đakovu i predsjednik dviju katedri: Katedre dogmatske teologije i Katedre osnovne teologije. Osim toga dr. Raguž je urednik filozofsko- teološkog časopisa „Diacovensia“ i urednik međunarodnog teološkog časopisa „Communio“. Osnivač je Udruge katoličkih intelektualaca i više godina njen predsjednik a sada duhovnik te iste udruge. Isto tako iza dr.Raguža su mnogi objavljeni znanstveni članci, zatim nekoliko knjiga i zbornika. Uz preveliku osobnu zauzetost dr.Raguž pronašao je vremena i zajedno sa župnikom S.Vranjkovićem proslavio svetu misu poslije koje je održao tribinu.

Svoje izlaganje je podijelio u tri dijela. U prvom dijelu dr.Raguž progovorio je o dokolici kao izvornoj hrvatskoj riječi koja je iščezla iz upotrebe u našem jezičnom obzorju. Nestankom same riječi pogođena je i sama stvarnost koju ta riječ označava. Nije li nam govor o dokolici besmislen sada, kada živimo u ozbiljnim vremenima koja stavljaju naglasak na zaradu? Nije li i sam govor o dokolici slika besposličarenja i nekorisnosti za društvo i bližnjega?  Uvriježena slika „spasa u radu“ biva pogođena i samim govorom o besposlenom dokoličarenju. Na kakav način zaposleni čovjek shvaća i razmatra dokolicu?

Postavivši pitanja  kojima nas je uveo u temu, dr. Raguž je prešao na drugi dio koji se odnosio na tvrdnju da je današnji moderni čovjek, čovjek rada i koristi. Uz rad,riječ koja mu danas postaje jako važna jest „slobodno vrijeme“, u kojemu oslobođen rada na radnom mjestu, čovjek svoje slobodno vrijeme posvećuje radu na onim stvarima za koje nije imao vremena tijekom tjedna. Tako nam nedjelja više nije gozbeni Dan Gospodnji na euharistijskom slavlju, nije niti dan u kojem blagujemo u miru sa vlastitom obitelji, nije ni dan za drage i voljene ljude niti pomoć bližnjemu bez koristi, nego postaje „radna“ više nego ijedan drugi radni dan u tjednu. Kršćani više nemaju vremena blagovati sa bližnjima, više se ne posjećuju i ne pronalaze razloga za slavlje.Postaju moderni radni ljudi koji nemaju i ne znaju pronaći ni razlog a ni smisao za slavlje. Nova mjesta na kojima se odvijaju slavlja nisu više crkve. Nove „katedrale“ postaju nam tako veliki trgovački centri u kojima nalazimo sve što nam je potrebno da bismo se mogli „potvrditi i proslaviti“ kao potrošači. Tako slaveći zaboravljamo sebe.

Čovjekovo dostojanstvo ne smije biti nikada svedeno samo na rad i korist, jer čovjek je puno više od obične radne snage, on je sama „slika Božja“ što prečesto zaboravljamo.Dr.Raguž je kroz prva dva dijela  pokazao okupljenima važnost dokolice i rada, a isto tako ih uveo u pojam slavlja i važnosti koju ima slavljenje toga slavlja za vjernika, slavlja koje nadilazi koristi i interese; nedjeljnog slavlja u kojem se prisjećamo muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova. Slavljenje nedjelje je dan uzajamnog dijeljenja zajedničke hrane blagovane od nebeskog Oca, koji se besplatno; iz ljubavi i u ljubavi daruje svima.  Takvo slavlje je događaj za svakoga vjernika i, uzevši udjela u tom slavlju, kršćanin cjelovito potvrđuje samoga sebe. U slobodno izabranoj slobodi i u beskorisnosti slavimo Boga ljubavi, jer samo onaj tko zna istinski slaviti zna i dokoličariti, i obrnuto.Pokušajmo živjeti svjesni korisnosti svakodnevnog rada jer nam je nužan za život, a u sebi trajno izgrađujmo iskonsku potrebu rasta duha i duše prema beskrajnim prostranstvima beskorisnog Boga: Boga, koji nas ljubi bez koristi; Boga koji je za nas šest dana stvarao „a sedmi dan počinuo od sveg djela što ga učini.

“(Post 2,2). Odmarao se Bog, pošto je stvarao..  Čini i ti tako…stvaraš li, zastani i proslavi Gospodina, jer dan  ti je darovan ..i svaki ti je dan novi dar…