Archive for category: Posebne teme

Srce je jedini organ koji uvijek poistovjećujemo sa ljubavlju. Skloni smo davati mu antropomorfne osobine, kao da je ono osoba unutar nas, koja može patiti i veseliti se,tugovati i plakati, smijati se…

 

Često možemo čuti kako kažemo da volimo nekoga od srca, iz srca, nosimo ga u srcu, dajemo mu srce; ako nas dotična osoba ne voli – kida nam se srce, ostavljeni pa zaboravljeni – imamo slomljeno i zgaženo srce. Kada nas netko povrijedi, govorimo kako nam je ranjeno srce ili nas srce boli. Srce nam plače, smijemo se i radujemo od srca. Srce definira čovjeka. Želimo li opisati opaka čovjeka, obično ćemo reći da ima hladno srce, ledeno srce, ili pak da ga uopće nema. Uobraženom čovjeku prišit ćemo oholo srce. Pesimist će imati kolebljivo a optimist postojano srce. Realist će reći da postoji srce ali da je um važniji. Idealista će se sav pretočiti u njega. Humanista će sve raditi iz srca za srce drugoga. I možemo tako nabrajati u nedogled. Nakon svega nabrojanoga vidljiva je važnost toga maloga mišića koji nam znači život. Kuca li ono – mi živimo, prestane li kucati – ni nas više nema. Duboko svjesni istine o tome zaljubljeni su srce voljenoga stavili u središte ljubavi.

 

A što je zapravo ljubav? To je najteže pitanje za čovjeka. Prolaze stoljeća, mijenjaju se društva, ljudi se rađaju i umiru, zaljubljuju, odljubljuju, rastaju i iznova sastaju, i sve tako iz naraštaja u naraštaj, a da nitko od svih njih do sada nije dao točnu definiciju ljubavi. Ipak, svatko je ljubav u stanju prepoznati, pa čak i u onim prvim trenucima kada je po prvi put osjeti. Ne postoji osjećaj o kojem je više pisano, pjevano ili rečeno, od osjećaja ljubavi. Uvijek drukčija, neuhvatljiva i najveća tajna za mnoge.

Ta tajna pokreće svijet, i sve što se na njemu događa ima veze s njom. Tražena i željena, ona je posljednja svrha postojanja. U njoj nam se nalazi sav svijet. Jer, svijet nisu neki slavni i nepoznati ljudi, nego oni koje voliš, koje zakriljuješ svojom ljubavlju, koje nosiš u srcu, kojima daješ srce. Prava ljubav uvijek nalazi svoj konačni cilj. Ona je jedno od rijetkih područja na kojem se nije preporučljivo oslanjati na tuđe znanje i iskustvo. Iskustvo ljubljenosti je isključivo i samo osobno i intimno iskustvo, u koje unosimo sebe. Kako se međusobno razlikujemo, tako su nam i iskustva različita. Osjećaj ljubljenosti, zaljubljenosti, voljenosti je veoma dragocjen osjećaj. Toliko je važan da smo mu darovali i poseban dan u godini. Stoga nas dan svetog Valentina, Dan zaljubljenih, podsjeća na one koje volimo, koje ljubimo. Tako maleno, srce ima neizmjernu veličinu koju mu daje ljubav, pa u njemu nosimo mnoge. Neke manje a neke više volimo. Jedne se ljubavi u njemu gase, a druge rađaju. Sve one prolaze kroz naše srce. Jedni u njemu zauvijek ostaju dok drugi nestaju. I sve su to mijene koje nam život znače.

A kada Vam srce ostane prazno, i u njemu više ne bude dragih ljudi i razloga za ljubav, ne budite tužni. Sve je to prolazno. U svome životu pozvani smo na ljubav – jer „Bog je ljubav!“ Bez te ljubavi ne bi svijeta bilo. Ljubavi veće od sviju ljubavi, ljubavi koja nas uvijek ljubi i nikada ne ostavlja, na koju se uvijek možemo osloniti. I ne boj se! Prepusti srce svoje Božjoj ljubavi, tako će duže trajati!

– Dominus tecum – Gospodin s tobom, riječi su  kojima anđeo Gabrijel, poslan od Boga –  pozdravlja Mariju. Riječi su to kojima je  povijest  krenula jednim novim tijekom. One su donijele novost svijetu.

Po riječima koje je Bog preko svoga anđela uputio jednoj mladoj i plašljivoj, stidljivoj nazaretskoj djevici – počela je povijest spasenja. Te su riječi veoma sretno razvijene jer se iz njih može osjetiti posebna prisutnost Božja koja se nalazi u Mariji, izvoru i uviru milosti. Svevišnji koji na različite načine prebiva u neživim stvorovima i u ljudima, u dobrima na savršeniji način nego u zlima, na poseban način prisutan je u Mariji, jer je ona sjedinjena s Bogom u većem stupnju negoli su to sveci. Marija je zamilovana od Boga, milosti puna.

K njoj dolazi poseban izaslanik Božji, anđeo, najbolji posrednik između Boga i ljudi. U njemu vidimo Božju jakost i snagu. Jedino onaj koji donosi snagu od Boga može pristupiti čovjeku i ojačati ga u misiji za koju ga određuje.  Anđelovo je poslanje izvanredno, on je poslan neposredno od Boga. U tome događaju prepoznajemo početak mariologije – Mariju dotaknutu Bogom, potaknutu vjerom, ojačanu milošću. U tome događaju anđelova navještenja Djevici  prepoznaje se  novost koja se dogodila u redu spasenja. Marija posjeduje božansko milosrđe od početka svoga postojanja, koje joj je dano bez velike njezine zasluge predusretljivom božjom milošću, da bi po tom milosnom početku svoga života mogla postati Spasiteljevom majkom na onaj način, kako je to Bog namijenio svome vlastitom Sinu.  I što je čudno ako se Bog, koji se, kako se čita, „pokazuje divan u svecima svojim“ (Ps 67,36), još divniji pokazao u svojoj Majci? No, ako je Bog tako sa svima svetima, ipak je na poseban način s Marijom, s kojom se je zaista tako slagao da je ne samo njezinu volju nego i tijelo sebi pridružio te je od svoje i od Djevičine biti proizveo jednog Krista, ili – radije – učinio da postane jedan Krist koji, premda nije sav od Boga ni sav od Djevice, ipak je sav Božji i sav Djevičin, niti su dva Sina, nego je jedan koji je Sin Božji i Sin Marijin. Zato veli: „Zdravo milosti puna, Gospodin je s Tobom.“

 Posvetna milost u Mariji   ne označava neko uzvišeno, tajanstveno stanje njene duše, nego označava otvorenost duše ka svjetlu, zalogu vječnoga života u slobodi. Ne pravimo razliku između Marije i nas, već naglašavajmo da ona darove božanske milosti posjeduje od početka i u neusporedivoj mjeri. Milost treba tražiti kod Boga, poput Marije, jer je milost, milost kod Boga a kod ljudi je milost varava. Marija ne traži zasluge, ne misli na visoke stvari – samo se svom dušom pouzdaje u milost, i  po njoj postaje draga Bogu, anđelima i ljudima.

Strmo odozgo prema dolje probija božansko milosrđe. Tome se Božjem milosrđu Marija stavlja na raspolaganje,otvorena za primanje, spremna za darivanje. Bog je Bog slobodne milosti, Bog kojega možemo prihvatiti samo kao milost koja se slobodno daje. I zbog toga  veličajmo djevičinu otvorenost milosti koja dolazi odozgor, po kojoj je treba posebno štovati i po kojoj je divnija od svih žena jer praroditelje izbavlja a potomstvo oživljuje. 

“On (đavao) bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži.” (Iv 8, 44)

Kada odlučite napisati nešto o nekome ili nečemu, obično se prije toga upoznate sa građom o kojoj pišete. Želite li nešto opravdati i uvjeriti druge u vrijednost koju zastupate, morate i sami u nju vjerovati. Zbog toga je nerazumljivo i neodgovorno pisati i zastupati neke vrijednosti za koje sami mislite da su prave, i pri tome uvjeravati sve ostale da u njih vjeruju, dajući najprije lažne i netočne informacije o materiji o kojoj pišete. Mislim najprije na one, koji u svojoj relativnoj vjeri (jer samo takvi katolici mogu biti) vas uvjeravaju da ne treba vjerovati u svoju vjeru. Vidljivo je to ponajprije u sve više promoviranoj, tkz. Noći vještica.

 

Usudite li se napisati nešto protiv te (ne)kulture koja nam je došla servirana kao šala, protiv vas će se ustati, (za ne vjerovati) najprije naši revni katolici, kojima je slavlje Noći vještica IN. I, ako na prozoru uoči noći Svih svetih nemate praznu bundevu, upadate u opasnost da vas proglase zaostalom neznalicom koja nije svjesna postojanja drugih kultura. Ustajem odlučno protiv ovakvog etiketiranja koje dolazi od nestručnih osoba. Sve ono o čemu pišem, pišem isključivo i samo iz osobnog uvjerenja svoga vlastitoga života, kao teologa, zastupajući na prvom mjestu nauk i vjeru rimokatoličke Crkve. Poštujem i uvažavam druge kulture, u svim njihovim dimenzijama, i u tome ne vidim ništa sporno. Odlučno odbijam slaviti i promicati ono što smatram, na prvom mjestu – protivno svojoj vjeri, na drugom – jako glupim, a na trećem – nesmislenim. Pa zaista ne vidim razloga da me osuđuju oni, koji u praznoj bundevi na svome prozoru, vide potvrdu sebe kao kulturnog i obrazovanog čovjeka. Ovo vrijeme preplavljeno je religijskim ponudama, koje nam se često serviraju kao kultura, a sa njom nemaju blage veze.

 

Famozna Noć vještica dolazi iz Engleske, zemlje, koja ima bogatu i znakovitu povijest, o kojoj naša djeca trebaju učiti. Ta Engleska ima puno lijepih običaja, koje je zasjenila ta noć. I zbog toga sam odlučna zabraniti i u svojoj obitelji promicati takvu lakrdiju. Umjesto Noći vještica, bilo bi jako pohvalno kada bi naša djeca slavila Dan palačinki, koji je također engleski praznik, ali o njemu nikada nisam čula ni riječi od svoje djece. Sve o čemu mi govore, je zaluđenost određenih nastavnika materijom u kojoj je njihova mašta pronašla plodno tlo da se pokaže, pa nam tako škole pretvara u vještičje špilje, groblja i kosturnice, po čijim holovima lete šišmiši, vampiri i ostale zle gluparije. Pa kada uđete u tako nekulturnu i poganski okićenu školu, vjerujem da vam riječ „kultura“ niti ne padne na pamet, jer u takvoj bezvezariji ima svega, samo ne kulture.

 

Bilo bi lijepo kada bi nastavnici engleskog jezika, kao i svi drugi nastavnici, profesori i odgajatelji naše djece, svoj kurikulum zaista gradili na kulturi jednoga naroda, a ne na mješavini sekularizirane i multikulturalne povijesti američkog naroda, i različitih religijskih denominacija koje u njoj žive, jer ono što nam se nameće kao slavljenje nečije kulture krije u sebi puno strašniju istinu, nego što je vidimo u praznoj bundevi. U kontekstu samoga odgoja (posebice mladih ljudi) ovo je i događaj suprotan – i odgoju, ali i svakom dobrom ukusu.

 

Za one koji to možda ne znaju, par riječi o samom datumu vještičjeg slavlja:

 

Noć vještica ili halloween poganski je praznik koji bi značio: HELL – pakao i WEEN od korijena WIN što znači pobijediti, a to znači: Pobjeda pakla.

 

31. listopada je važan datum za ezoterizam (ezoterija (grč. ezotheo„nutarnji“) skup je učenja i znanja koja se bave proučavanjem zakonitosti vidljivih i nevidljivih svjetova tj. žele čovjeka dovesti do metafizičke spoznaje) koja to ovako definira:

 

„Vraća se Veliki Sabba četiri puta godišnje… Samhain (=keltski knez mrtvih i knez tame) Halloween koji je možda najdraže slavlje… najmagičniji je dan u čitavoj godini, on je Nova godina svega ezoteričnoga svijeta“.

 

A svijet okultnoga definira ga sljedećim riječima: „To je najvažnije slavlje sljedbenika Sotone“. Tako je datum jedne važne svetkovine u kršćanskoj kulturi ušao i u kalendar okultizma, ali i u naše domove.

 

Pomodarstvo Halloween-a treba pobijati jer pokušava poništiti vrijednu predaju, sjećanje i zahvalnost prema našim dragim preminulima, te našu vjeru u Isusa Krista. Božji narod ne treba se maskirati i slaviti taj dan. Dignimo glas u ime Isusa Krista koji oslobađa od zla Sotone i neka ova slika kršćanima koji smatraju taj dan zabavom bude poziv na pokajanje i zauzimanje novoga stava.Ukoliko pojedinci žele biti besplatna reklama onima koji promoviraju kult smrti – pustimo neka to ostane njihov izbor, no velika većina to radi iz zabave, i u svojoj duhovnoj nepismenosti. Nije lako ići protiv struje, stavljajući se protiv trendova i vladajućih moda koje opsjedaju čovjeka na svakom koraku, no kao kršćani smo pozvani da budemo svjedoci za Istinu. Kao kršćani, pozvani smo da mislimo i razmislimo, te lukavstvo pod kojim se morbidno i okultno prikazuje kao simpatično, zabavno i sadaržajno – poželjno za mlade, odlučno odbacimo daleko od sebe.

 

 U hrvatskoj europskoj tradiciji štovanje pokojnika bilo je sve do modernog vremena dio čovjekove svakodnevice. Radi toga je s razlogom uveden crkveni, ali i državni blagdan, Dan mrtvih. Danas osjećaj zajedništva sa onima kojih više nema izražavamo odlascima na grobove pokojnika bar jednom godišnje, najčešće prvih dana mjeseca studenoga, kada pijetet prema onima koji su pred nama otišli s ovoga svijeta, iskazuju i oni koji se ne osjećaju vjernicima. Pomolimo se stoga za svoje i sve mrtve, čekajući u nadi trenutak ponovnog susreta s njima u Kraljevstvu nebeskom.

 

Oduprimo se „postojani u vjeri“, svemu onome što nas od vjere razdvaja, i recimo odlučno NE vještičjem slavlju.

 

Vrijeme u kojem živimo je neprocjenjivo, prolazno i nepovratno. Ako ne naučimo cijeniti trenutke od kojih nam se sastoji život, ulazimo u zbroj onih mnogobrojnih pokraj kojih vrijeme njihovog života prolazi bez njih. Oni su protratili darovano vrijeme ne cijeneći njegovu vrijednost. Ipak, postoje ljudi koji znaju pametno iskoristiti vrijeme, pa sve čine u pravom trenutku. Možete osjetiti kako oni cijene život, ne gubeći vrijeme uzalud. Nigdje ne žure, i uvijek imaju vremena, za razliku od većine koja uvijek kasni pokušavajući dostići izgubljeno vrijeme. Vrijeme koje nam je darovano je ograničeno, jer je dragocjeno, jer nam je svima dodijeljena točno određena količina. Nismo uvijek svjesni vlastite prolaznosti na ovome svijetu, i zbog toga je vrijeme subjektivno iskustvo pojedinca. I kada bi nam vrijeme bilo neograničeno, i dalje bismo ga trebali pametno koristiti kako bismo održali njegovu vrijednost. Stara poslovica kaže „da je komadić vremena komadić zlata..a komadićem zlata ne možemo kupiti komadić vremena“. Zbog toga je sposobnost življenja vlastitog vremena dar, jer život je jedan.

Vrijeme je isto tako određeni fenomen, jer u istom vremenskom intervalu može subjektivno različito trajati. Svi smo prije ili kasnije iskusili kako trenuci nesreće traju predugo a sreće prekratko, kako nam vrijeme proleti kada se bavimo nečim kreativnim, traje predugo kada nam je dosadno, ili jednostavno ostane „zaleđeno“ u trenucima potpune zaokupljenosti, kao da kazaljke na satu stanu…dodirnute ljubavlju u nečijim očima… izgube se u pogledu, zaustave vrijeme… Ipak, najčešće možemo čuti kako danas ljudi nemaju vremena jedni za druge, za bližnje, potrebite, nesretne, bolesne…i što je najžalosnije, za same sebe, i u konačnici, za Boga. Stoga razmišljam, jesmo li vladari vlastitog vremena, ili se polako pretvaramo u njegove robove? Krojimo li vrijeme ili nam ono zadaje mjere življenja?

Naš život je priprava za vječnost, koja traje od rođenja pa sve do groba, po kojem se ponovno rađamo za vječnost. A vječnost je vrijeme bez vremena. Mudro sagledavanje zemaljskog vremena ne traži od nas mnogo…osim posvećujuću misao Bogu u molitvi…dodir sa Vječnim, koji nam je darovao vrijeme i slobodu da ga živimo kako hoćemo. Stoga je nužnost pametno iskoristiti darovano. Biblijski pisac piše da „sve ima svoje vrijeme„. Jednom, u punini vremena Bog je sišao u naše vrijeme da nam pomogne osmisliti život pokazujući nam njegovu vrijednost i ljepotu. Zato blagoslovi svaku sekundu i svaku minutu svoga života, svaki sat, svaku godinu. Tako ćeš, tijela uronjena u vrijeme a duha u vječnost, baštiniti blagoslov od Boga.

Skoro svaka župa ima svoje ministrante. Tako i naša župna zajednica ima lijep broj dječaka i mladića koji pomažu u bogoslužju svećeniku. Poziv na ministrantsku službu zahtjeva savjesnost i odgovornost jer su ministrantske dužnosti kod oltara izraz ljubavi i služenja samom Bogu.

Kristov službenik oltara mora biti otvorena srca Duhu Svetome i moliti njegovu milost kako bi što bolje obavljao svoju ministrantsku službu. Služba zahtijeva dostojanstvenost te treba biti lijepa i skladna, tako da u onima koji služe i u onima koji  njih promatraju, probudi dublju pobožnost. 

 

Oni samim svojim služenjem rastu u dobroti i ljubavi prema Kristu koji nas je svojim Duhom otkupio i koji nas neprestano povezuje u jedno. Stariji ministranti trebaju pomagati mlađima, jer svi zajedno surađuju u životu i radu svoje župne zajednice. Oni pomažu kod službe Božje u ime cijele zajednice. Zbog toga je rast jednog ministranta uvijek povezan sa aktivnim sudjelovanjem u školskom vjeronauku i redovitim dolaskom na euharistijska slavlja, na kojima prati sve obrede, i po kojima ulazi u dublja otajstva svoje vjere, spajajući tako znanje i razvijajući osobnu duhovnost.

Od jednog ministranta se očekuje da na vrijeme dolazi na misna slavlja, tako da se može dolično pripremiti za ministriranje. Dok je još novi u službi, trebao bi rado prihvaćati upute starijih, jer je velika služba koja mu je povjerena. Za rad u zajednici potreban je red. On je ponajbolje vidljiv kada oni sabrano mole i pjevaju na bogoslužju, ponašajući se pobožno i dostojanstveno.

Kakvi su na misi, takvi trebaju biti i u životu. Ostajući postojani u svome služenju, Krista stavljaju u središte i izvor svoga služenja, i svoga života. Naši mali ministranti, poput Isusa, služe Bogu i ljudima, i zbog toga se trebamo za njih moliti.