Sveti Marko evanđelista

 (lat. Marcus – mlat, čekić; ratnik – posveta bogu rata Marsu) rođen je u Isusovo vrijeme, a umro u Aleksandriji, 25. travnja 68. godine. U Novom zavjetu nemamo previše vijesti o sv. Marku, premda je on jedan od četvorice evanđelista, kojeg je predaja proglasila svetcem.

Marko je prešao na kršćanstvo pod utjecajem sv. Petra, kojemu od tada služi kao tumač, jer Petar nije govorio grčkim jezikom. Zajedno sa svojim rođakom Barnabom i sa sv.Pavlom putuje na svoje prvo putovanje u Antiohiju. Predaja kaže da je napustivši Pavla otputovao u Rim sa sv. Petrom i kao Petrov tajnik napisao svoje evanđelje prema Petrovom kazivanju.  Prema legendi dok je propovijedao evanđelje duž obale Jadrana, zahvatila mu je lađu snažna oluja i natjerala je među otočiće i sprudove. Tu mu se ukaza anđeo i reče: “Na ovim lagunama izrast će velik grad tebi na čast.” Četiri stotine godina nakon toga ljudi s kopna, bježeći pred hunskim vođom Atilom, skloniše se na te otoke, te utmeljiše grad Veneciju.. Marko je nakon misionarenja duž Jadranske obale, navodno pošao u Libiju gdje je dvanaest godina propovijedao evanđelje. Doputovao je u Aleksandriju i ondje je osnovao kršćansku crkvu. U tom je gradu podnio mučeništvo. Nekoliko stoljeća nakon njegove smrtu mletački pomorci su prenijeli njegovo tijelo u Veneciju. Poslije, oko 1063. i 1073. izgrađena je i katedrala posvećena sv.Marku Sv. Marko je tako postao zaštitnikom Venecije, a grad je usvojio njegov simbol za svoj grb. Tako se krilati lav s knjigom (evanđeljem) i natpis:” Mir tebi, Marko, evanđelistu moj,” a i sam lik sv. Marka, često susreće u mletačkoj umjetnosti.

Zaštitnik je i odvjetnika, građevinskih radnika, zidara, staklara,pletača košara, notara i pisara, zatvorenika i Egipta. U našim krajevima posvećene su sv. Marku dvije katedrale: u Korčuli i u Makarskoj, a u Zagrebu na Griču starodrevna crkva sv. Marka postade kao neki simbol Gornjega grada te crkva koja je možda najviše ušla u razna povijesna zbivanja hrvatskoga naroda.