zupa duha svetoga nustar 6

križNaša je župa bila domaćin dijela Križnog puta mladih koji se održava 8. put u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Okupljeni pod geslom „Učvrsti nam vjeru i ljubavi plam”, 50-ak mladih iz naše župe zajedno je hodilo križnim putem dugim 27 km, u molitvi sjedinjeni s više od 3000 mladih iz cijele nadbiskupije. Križni put je započeo na Memorijalnom groblju u Vukovaru, a zajedničko euharistijsko slavlje u crkvi sv. Filipa i Jakova, predvodio je mons. Đuro Hranić, pomoćni biskup i generalni vikar.


 Više fotografija u Galeriji

 

Iako je bilo hladno, svi su sudionici radosno molili, pjevali, a mnogima nije bilo teško niti klečati kod molitve na postajama Križnog puta. U našoj se župi molilo 6 postaja Križnog puta: U Marincima, kod crkve Rođenja bl. Djevice Marije i kod groblja, u Nuštru kod crkve sv. Ane i kod crkve Duha Svetoga (odnosno na trgu u Nuštru) te u Ceriću kod spomenika braniteljima (na groblju) i crkve sv. Katarine.

 

Naši su mladi hodom u pokori pokazali kako ostvariti zajedništvo, a posebno su zahvalni Općini Nuštar koja im je platila prijevoz do Vukovara. Osim toga, naša je zajednica mlade srdačno dočekala te im je, za vrijeme odmora na Trgu dr. Franje Tuđmana u Nuštru, pripremljena okrjepa u organizaciji Općine Nuštar, mladeži HDZ-a i udruga s našeg područja. Tako su vrijedne ruke članova HSKPD „Seljačka sloga“ Nuštar, KUD-a „Slavko Mađer“ Cerić, Vezilje i zbor „Credo“ iz Cerića pripremili raznovrsna peciva i kolače, iskazujući im dobrodošlicu u našu župu, a ujedno dajući tako svoj doprinos žrtvi Križnog puta mladih.

 

Potaknuti dobrim raspoloženjem unatoč vremenskim (ne)prilikama, naši su mladi izrazili želju i ubuduće sudjelovati na Križnim putevima. U svima nama koji smo danas međusobno podijeliti žrtvu, pokoru i molitvu, umor, nepregledne kilometre hoda po cičoj zimi koja nas je iskušavala svojim neočekivanim dolaskom –zasijala je velika radost kada smo konačno stigli do cilja. Jer, svatko se od nas na ovome putu našao tražeći osobni put; na kojem je jednom zalutao, zastranio, ili je jednostavno zaboravio vjerovati da postoji. 


zupa duha svetoga nustar 2

habemus papamIMAMO PAPU!

Katolička Crkva je dobila novoga poglavara – on je isusovac, sada već bivši kardinal Buenos Airesa, argentinac, Jorge Mario Bergoglio – koji je uzeo ime Franjo. Postao je 266. biskup Rima.

 To je prvi puta nakon 1700 godina da je za papu izabran kardinal koji ne dolazi iz evropskih zemalja, nego iz Latinske Amerike. Ime koje je odabrao za svoga pontifikata, neodoljivo podsjeća na „asiškog siromaška“ koji je nekoć obnovio lice Crkve, slijedeći put siromaštva, poslušnosti i čistoće.

 Molimo za Svetoga Oca, i za jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu! 

P1250424 800x600

Prve korizmene nedjelje, euharistijsko slavlje u našoj župi predvodio je fra Ivan Penava iz župe Bezgrešnog Srca Marijina, i njihov zbor mladih „Fra Vjekoslav Mičuda“, koji su nam došli iz Novoga Sela. Svojim pjevanjem obogatili su misno slavlje, donoseći sa sobom svježinu novoga. Sudjelovali su i na pobožnosti Križnog puta.

P1250423 800x600 3

U propovijedi se fra Ivan osvrnuo na jednakost vjere koja nas sve potiče na traženje. Isus je tražio sebe kao čovjeka i zbog toga se povlačio u pustinju i samoću, sam pred Boga. Vječito pitanje koje i danas prati vjernika uvijek je pitanje o samome sebi, o smislu svoga postojanja? Čovjek nije ono što je pred drugima, čovjek je ono što je pred Bogom, naglasio je fra Ivan. Nesigurnost je najčešća čovjekova pratiteljica na tome putu. Da bi mogli pravilno izabrati moramo ponekad odvojiti malo vremena i mira za sebe. Isus se često povlačio u samoću, u pustinju, u osamu. U današnjem vremenu najbolji primjer dao nam je papa Benedikt, koji je, kako je sam rekao; „svoju odluku donio nakon dugog razmišljanja pred Bogom, a ne pred kardinalima“. On je Boga susreo u svojoj samoći i svome miru, zbog toga ga je i mogao čuti. Neka nam ova korizma postane kušnja, rekao je fra Ivan, koja će nam pomoći da se odvojimo od svih problema koje nalazimo u suvremenoj pustinji ovoga svijeta.

Poslije mise, pater je održao prigodno predavanje o redovničkim redovima kroz povijest, i njihovim utemeljiteljima. Naglasio je 2013. godinu, kao godinu u kojoj ćemo proslaviti 1700 godina od proglašenja Milanskog edikta cara Konstantina Velikoga iz 313. godine, kojim je kršćanstvo dobilo slobodu. Pojedini redovi, koje su osnovali sveti muževi i žene, svoj su početak imali od Svete Crkve, koja ih je svojim odobrenjem potvrdila. Pater je redovništvo slikovito prikazao kao četiri „buma“ koja su odjeknula Crkvom. Današnje vrijeme potrebito je svetosti vjernika, ponovnog „buma“ kojim će vjernik spoznati u sebi pravu istinu; „ Istinu Boga koji te volio – koji je dao Sina svoga za tebe –koji je uskrsnuo i poziva tebe da kreneš za njim. Istinu Boga – istinu ljubavi.“

mpČesto čujem ovu rečenicu. Ova prastara floskula postala je parola svima, koji nam nameću neumjerenu ljubav kojom obasiplju svoje velike i male životinjske vrste bez kojih jednostavno ne mogu živjeti.

Društvo u kojem živimo počelo je uvažavati životinje više nego ljude.


 

Ako imate petlju i kažete svoje mišljenje, dolazite u opasnost da vas proglase mrziteljem i ljudi i životinja. Ne vidim samo jednakost koju nam serviraju stavljajući dostojanstvo čovjeka i životinje na istu razinu. Ne vidim, jer ne mogu razumjeti da netko može svome psu reći „bebo“ (koristeći imenicu koja životinjama zaista ne pripada) – i sve koji svoje omiljene životinjske vrste mogu neprimjereno ljubiti u usta, oblačiti , frizirati…

Volim životinje, one su važna i vrijedna Božja stvorenja, ali nikako nisu na istoj razini kao čovjek, i ja o tome imam svoj stav. I ne vidim razloga zbog kojega mi se nameće jednakost koja od mene zahtijeva da ljubim svojega bližnjega i susjedova psa jednakim žarom, jer to ne radim i to mi se čini pomalo bolesno. Već sam umorna od dokazivanja da volim životinje, ali smatram da one imaju svoje mjesto u životu čovjeka, koje nikako nije dom u kojem prebivamo sa svojom obitelji – nego priroda, koja je njihovo prirodno okruženje. Ne znam samo, pada li na pamet onima koji na takav način „vole“ svoje ljubimce, istina, da su upravo oni ti koji su im oduzeli slobodu, jer su slobodna stvorenja prisvojili u svoje vlasništvo.

Ovlasti, koje su na jedan čudan način uzeli u svoje ruke, dale su im prioritet da stvore u društvu jednu novu ljestvicu vrjednota. Nametnuti  pojam „kućnog“ ljubimca prerastao je mačku i psa, a proširio se na sve životinjske vrste. Bezbrojne udruge zaštitnika životinja nastale od fanova određene vrste neprestano traže prava svojih ljubimaca koja im se, smatraju oni, uskraćuju. U svijetu, ako malo razmislite, ima svakakvih društava; potrebnih i nepotrebnih, razumnih i nerazumnih, logičnih i nelogičnih… Možda bih trebala osnovati „društvo za zaštitu od životinja“. Znam da to zvuči pomalo smješno, ali činjenica je, da su životinje okupirale prostore u kojima živimo. Ne postoji trgovina na čijim policama ne stoje sve moguće i nemoguće vrste hrane za mačke i pse.

Nekada, još uvijek se toga sjećam, hranu za životinje kupovali smo u poljoprivrednoj apoteci. Ona se još uvijek kupuje tamo za sve ostale, jedino smo mačke i pse podignuli na neku višu razinu, dajući im u svome životu isto mjesto kao i svojoj obitelji, jer dotičnima kupujemo hranu koja stoji na policama tik do prehrambenih artikala koje su neophodne nama. Zašto je čovjeku bitno izjednačiti sebe i svoga ljubimca, nikada mi neće postati jasno. Zbog čega ja moram razumjeti i prihvatiti standarde koji su nam se nametnuli kao normalno, a svi „životinjski“ fanovi ne moraju razumjeti mene.

 

1. Slažem se da je ljubav prema životinjama jedan oblik kojim liječimo i kratimo samoću, ponovno bivamo aktivni brinući se za nekoga, i tako si učinimo bar malo, život smislenijim. Sve to mi nije sporno. Problem je što više nema mjesta na koje čovjek nije doveo životinju.   

 

2. Što jedna mačka ima raditi na izložbi slika, jedan pas u muzeju, ili na dječjem igralištu, u sakralnom prostoru, na plaži. Vjerujem da jedna maca zaista ne razumije razliku između Lackovića i Murtića, i da jedan pas na groblju ne moli zajedno sa svojim vlasnikom…

 

         3. Nadam se da nisam misleno ograničena ako ne razumijem terminologiju koju smo počeli upotrebljavati za životinje, pa tako ne želim biti u nikakvom srodstvu s njima; ne vidim ih ni kao „bebice“, ne želim biti njihova „mamica“, niti „tetica“, kao što ne razumijem kako netko može postati „striko“ nečijem okotu…

 

         4. Vjerujem da nisam stvorena da živim na drvetu, u prašumi ili pod zemljom. Jednako tako vjerujem da životinjama nije mjesto u hotelu, u kuhinji, na bračnom krevetu, u stanu.

 

       5. Postoje oni koji svojim ljubimcima priušte mnoge stvari koje sebi uskraćuju. Znam vidjeti ljude koji će pomoći životinji, a proći će pokraj čovjeka u potrebi i ne primjetivši ga. Ne razumijem tu poremećenu ljestvicu vrjednota.

 

Vjerujem da trebamo na ovom svijetu poštovati sva stvorena bića i sve stvoreno, ali odajući svakome onu važnost koja mu pripada. Vratimo vrjednote po kojima živimo i svakoga smjestimo na mjesto koje mu pripada. Žalosno je što o životinjama ponekad vodimo više važnosti nego o svojim bližnjima.

Sjetimo se da su i sveci voljeli životinje, posebno ih je uvažavo i volio sveti Franjo, ali nikada više nego čovjeka. I zato, volite životinje, prirodu, i sve stvoreno dajući najviše pažnje i ljubavi čovjeku pokraj vas.


sinIsusovo krštenje može zbuniti vjernika ako o njemu istinski razmisli. Zašto je bilo potrebno krštenje onome koji je bez grijeha došao na ovaj svijet? O tome se pitao i sveti Ivan Krstitelj kada ga je ugledao gdje stoji u redu zajedno sa grješnicima koji su čekali da ih krsti u Jordanu. Ali Isus mu odgovara da samo nastavi, jer on slijedi volju Oca svojega. U trenutku njegova krštenja otvara se nebo i glas Svevišnjega progovara: „Ti si Sin moj ljubljeni, u tebi mi sva milina!“

Ljubljeni; reći da ljubimo nekoga znači izreći se mnogo intimnije o svojim osjećajima, otvoriti se drugome, ljubiti ga posvema i potpuno bez ikakvih zaprijeka. Takva ljubav cjelovito prihvaća drugoga u svoju nutrinu, obuhvaća ga snagom osjećaja i voljenosti. Ljubljeni postaje dijelom onoga koji ga ljubi, zahvaćen ljubavlju, obuhvaćen njome, ali i zaštićen. Što sve može učiniti čovjek koji osjeti da je tako voljen? Gdje su granice onome koji tako ljubi, kao što je ljubio Bog dijete svoje? Znamo li tako ljubiti Boga, bližnjega?

Milina; je postala zaboravljena riječ. Potaknuti osjećaj miline u nekome može samo ljubav. Sa milinom dočekujemo nekoga, razmišljamo o nekome, pišemo nekome. Mio osjećaj vraća nas u vrijeme djetinjstva i nevinosti (mala djeca su mila djeca). Krasi ga ljepota izričaja – već dok ga izgovarate, i vi ste raznježeni. Mili je čovjeku susresti se s onima koji nas raduju, čije nas postojanje usrećuje. Ponekad je dovoljno samo znati da su prisutni, negdje blizu nas; spazite ih krajičkom oka a osjetite treptajem srca. Prožeti smo srećom. Osjetimo milinu zbog nečijeg postojanja, i u trenu je ispunjeno cijelo naše srce. Zbog toga bih milinu svrstala u ljubav. Ona je dublji izričaj dragosti.

Bog ljubi Ljubljenog i Milog Sina. Tako ga i oslovljava. On je onaj koji je ostao poslušan do kraja. Ispunio je volju Oca svojega. Isusovo krštenje tako predstavlja kraj njegova skrovitoga života i označava početak njegovog javnog djelovanja. Silazak Duha ojačao ga je svojom snagom. I mi smo na svome krštenju primili darove Duha Svetoga. Neka nam oni pomognu da cijeli život ostanemo ljubljena i mila djeca Božja.

zupa duha svetoga nustar 2

URBIS ET ORBIS

D E K R E T

Darom Svetih Oprosta obogaćuju se posebne pobožnosti koje će se provoditi tijekom Godine vjere, za dan pedesete obljetnice svečanog otvorenja Drugog ekumenskog vatikanskog koncila, kojemu je blaženi Ivan XXIII. »dodijelio kao glavnu zadaću bolje čuvati i predstaviti dragocjeni poklad kršćanskog nauka, kako bi ga se učinilo dostupnijim Kristovim vjernicima i svim ljudima dobre volje« (Ivan Pavao II., Apost. konst. Fidei Depositum, 11. listopada 1992.: AAS 86 [1994] 113),

Vrhovni Svećenik Benedikt XVI. je odredio početak Godine koja će osobito biti posvećena ispovijedanju prave vjere i njezinom ispravnom tumačenju, kroz čitanje, ili još bolje, pobožno razmatranje Koncilski dokumenata i članaka Katekizma Katoličke Crkve, kojeg je blaženi Ivan Pavao II. objavio trideset godina od početka Koncila, s jasnom nakanom »potaknuti vjernike na bolje prianjanje uz njega i promicanje njegovog poznavanja i primjene« (Isto, 114). Već godine Gospodnje 1967., u spomen na devetnaest stoljeća mučeništva apostola Petra i Pavla, sličnu Godinu vjere je proglasio sluga Božji Pavao VI., »kako bi potvrdio u svečanoj ispovijesti Vjere kako bitni sadržaji koji već vjekovima čine baštinu svih vjernika trebaju biti potvrđeni, shvaćeni i produbljivani na uvijek nov način kako bi se pružalo svjedočanstvo u skladu s povijesnim prilikama koje su različite od negdašnjih« (Benedikt XVI., Apost. pismo Porta Fidei, br. 4).

U ovo naše vrijeme vrlo dubokih promjena, kojima je izloženo čovječanstv Sveti Otac Benedikt XVI., proglašavanjem ove druge Godine vjere, kani pozvati Božji narod, kojemu je sveopći Pastir, kao i braću biskupe čitavog svijeta »da se pridruže Petrovu nasljedniku, u vrijeme duhovne milosti koje nam Gospodin daje, da bismo se spomenuli dragocjenog dara vjere« (Isto, br. 8). Svim vjernicima će biti dana »prilika ispovijedati vjeru u Uskrslog Gospodina u katedralama i u crkvama u cijelom svijetu; u [njihovim] kućama i u [njihovim] obiteljima, tako da svatko uzmogne osjetiti snažnu potrebu bolje upoznati i

budućim naraštajima prenositi neprolaznu vjeru. Redovničke zajednice, jednako kao i župne zajednice, kao i sve stare i nove crkvene stvarnosti, zacijelo će, u ovoj Godini, znati iznaći način da javnom učine ispovijest Vjerovanja« (Isto).

Osim toga, svi vjernici, pojedinačno i zajednički, bit će pozvani davati otvoreno svjedočanstvo vlastite vjere pred drugima u posebnim okolnostima svakodnevnog života: »sama društvena narav čovjeka traži da čovjek unutarnje vjerske čine izrazi na izvanjski način, da u vjerskoj stvari saobraća s drugima, da svoju religiju ispovijeda na društveni način« (Deklaracija Dignitatis humanae, 7. prosinca 1965.; hrv. prijevod iz: Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, KS, str. 473). Budući da se prije svega radi o razvijanju u najvišem stupnju – koliko je moguće na ovoj zemlji – svetosti života i prema tome, o postizanju, u najvišem stupnju, čistoće duše, od velike koristi bit će veliki dar Oprosta, koji Crkva, na temelju vlasti dodijeljene joj od Krista, pruža svima onima koji, da bi ga zadobili, uz obvezne odredbe izvrše i posebne propise.

»Oprostom – učio je Pavao VI. – Crkva, koristeći svoju vlast poslužiteljice Otkupljenja izvršenog od Krista Gospodina, prenosi vjernicima sudjelovanje ove Kristove punine u zajedništvu Svetih, pružajući im u najširoj mjeri sredstva za postizanje spasenja« (Apost. pismo Apostolorum Limina, 23. svibnja 1974.: AAS 66 [1974] 289). Tako se očituje “blago Crkve”, čije »daljnje umnažanje čine i zasluge Blažene Majke Božje i svih izabranih, od prvog do posljednjeg pravednika« (Klement VI., Bula Unigenitus Dei Filius, 27. siječnja 1343.). Apostolska pokorničarna, koja ima dužnost uređivati ono što se odnosi na podjeljivanje i primjenu Oprosta, kao i poticati duh vjernika na ispravno poimanje i gajenje pobožne želje za njegovim zadobivanjem, uz potporu Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije, u pažljivom razmatranju Note s pastoralnim smjernicama za Godinu vjere Kongregacije za nauk vjere, sa svrhom zadobivanja dara Oprosta za vrijeme Godine vjere, utvrdila je sljedeće odredbe, izdane u suglasnosti s nakanom Vrhovnog Svećenika, da bi vjernici bili više potaknuti na poznavanje i na ljubav prema Nauku Katoličke Crkve te iz njega postigli što izobilnije duhovne plodove.

Za čitavo vrijeme trajanja Godine vjere, tj. od 11. listopada 2012. pa sve do uključivo 24. studenog 2013., moći će zadobiti Potpuni oprost od vremenitih kazni za vlastite grijehe, podijeljen po milosrđu Božjem, koji se može namijeniti za duše preminulih vjernika, svaki pojedini vjernik koji su se iskreno pokaje, propisno ispovjedi, sakramentalno pričesti, i koji izmoli molitve na nakane Vrhovnog Svećenika, i to:

a) – svaki puta kad će sudjelovati na najmanje tri propovijedi tijekom Svetih Misija, ili na najmanje tri predavanja o Dokumentima Drugog vatikanskog koncila i o člancima Katekizma Katoličke Crkve, u bilo kojoj crkvi ili prikladnom mjestu;

b) – svaki puta kad će u obliku hodočašća posjetiti Papinsku Baziliku, kršćanske katakombe, Katedralnu crkvu, sveto mjesto određeno od mjesnog Ordinarija za Godinu vjere (npr. među manjim bazilikama i svetištima posvećenima Blaženoj Djevici Mariji, Svetim apostolima i Svetim zaštitnicima) i tamo sudjelovati na nekom svetom obredu ili se barem kroz neko prikladno vrijeme zadržati u sabranosti s pobožnim razmatranjima, završavajući molitvom Oče naš, Ispovijesti vjere u bilo kojem odobrenom obrascu, zazivima Blaženoj Djevici Mariji i, ovisno o slučaju, Svetim apostolima i zaštitnicima;

c) – svaki puta kad će, u dane određene od mjesnog Ordinarija za Godinu vjere (npr. na Gospodinove svetkovine, na svetkovine Blažene Djevice Marije, na blagdane Svetih apostola i zaštitnika, na Katedru sv. Petra), u bilo kojem svetommjestu sudjelovati na svečanom euharistijskom slavlju ili liturgiji časova, dodajući Ispovijest Vjere u bilo kojem odobrenom obrascu;

d) – na dan, slobodno izabran tijekom Godine vjere, za pobožni posjet krstionici ili drugom mjestu, na kojem je primio sakrament Krštenja, ako obnovi krsna obećanja u bilo kojoj odobrenoj formuli. Dijecezanski i eparhijski biskupi, te oni koji su po pravu njima izjednačeni, na najprikladniji dan tog vremena, u prigodi glavnog slavlja (npr. 24. studenog 2013., na svetkovinu Isusa Krista, Kralja Svemira, kojom se zaključuje Godina vjere) moći će podijeliti Papinski Blagoslov s Potpunim oprostom, koji mogu zadobiti svi vjernici koji taj Blagoslov pobožno prime.

Vjernici koji se iskreno pokaju, a koji neće moći sudjelovati na svečanim slavljima iz ozbiljnih razloga (kao, prije svega, sve redovnice koje žive u samostanima u trajnoj klauzuri, anakoreti i pustinjaci, zatvorenici, stare osobe, bolesnici, kao i oni koji, u bolnici ili drugim lječilišnim mjestima, trajno skrbe o bolesnicima…), zadobit će Potpuni oprost, pod jednakim uvjetima, ako, duhom i mislima povezani s prisutnim vjernicima, osobito u trenucima u kojima će riječi Vrhovnog Svećenika ili dijecezanskih biskupa biti prenošene putem televizije i radija, izmole u vlastitoj kući ili tamo gdje ih zapriječenost zatekne (npr. u kapeli samostana, u bolnici, u ustanovi za skrb, u zatvoru…) Oče naš, Ispovijest Vjere u bilo kojem odobrenom obrascu, i druge molitve u skladu sa svrhom Godine vjere, prikazujući svoja trpljenja ili nevolje vlastitog života.Kako bi pristup sakramentu Pokore i zadobivanju božanskog oproštenja po vlasti Ključeva bio pastoralno olakšan, mjesni ordinariji su pozvani kanonicima i svećenicima koji će, u katedralama i crkvama određenima za Godinu vjere ispovijedati vjernike, podijeliti povlastice ograničene za unutrašnje područje, za vjernike istočnih Crkava, u skladu s kan. 728 § 2 CCEO-a, a u slučaju eventualne rezerve, s kan. 727, osim, kako je očito, za slučajeve navedene u kan. 728 § 1; za vjernike Latinske Crkve, povlastice u skladu s kan. 508 § 1 CIC-a.

Ispovjednici, nakon što upozore vjernike na težinu grijeha kojima je pridržana rezerva ili cenzura, odredit će prikladne sakramentalne pokore, takve da ih se, što je više moguće, dovede na čvrsto pokajanje i, ovisno o prirodi slučaja, naložiti im naknadu eventualnih skandala i šteta. Pokorničarna toplo poziva preuzvišene biskupe, kao nositelje trostruke službe (munus) poučavanja, upravljanja i posvećivanja, da vode brigu o jasnom objašnjavanju ovdje iznijetih načela i odredbi za posvećivanje vjernika, na osobit način vodeći računa o okolnostima mjesta, kulture i tradicija. Kateheza prilagođena naravi svakog pojedinog naroda, moći će jasnije i s većom živošću predložiti razumu i čvršće i dublje ukorijeniti u srca želju za ovim jedinstvenim darom, postignutim po zaslugama posredovanja Crkve.

Ovaj Dekret ima valjanost jedino za Godinu vjere. Neovisno o bilo kakvoj protivnoj odredbi.

Dano u Rimu, u sjedištu Apostolske pokorničarne, 14. rujna 2012., na Uzvišenje Svetog Križa.

Manuel kard. Monteiro de Castro

Viši pokorničar

Mons. Krzysztof Nykiel , Regent

 

 

svObiteljIma na ovome svijetu nešto zajedničko svim ljudima, a to je činjenica da smo na njega došli kao mala, nevina i bespomoćna djeca svojih roditelja.

Bog je htio da ovaj svijet prvo pogledamo dječjim pogledom, da povjerujemo dječjom nadom, da zavolimo čistom ljubavlju; prije negoli nas je pustio izgradnji osobnog svijeta stvorenog u slobodi vlastitog uma, sebične volje i neumjerenih želja; prije svega toga – htio je u našim očima vidjeti sjaj nedotaknutosti tim istim svijetom u koji nas je poslao.

       Dijete je nezasluženi dar, dar od Boga, povjeren roditeljima. Zbog toga kažemo da su žene u „blagoslovljenom stanju“. One u sebi nose blagoslov Boga Stvoritelja i mogućnost stvaranja novoga stvorenja na sliku Božju. Velika tajna života biva tako povjerena ljudima, Božjim suradnicima. Roditelji su prvi odgojitelji, a obitelj prva i osnovna stanica svakog ljudskog društva. Odgoj novoga bića biva tako najzanimljivija a ujedno i najteža zadaća povjerena čovjeku. Odgojiti nekoga (lat. educere), znači izvesti mlado biće iz stvarnosti malenosti u svijet punine života u kojoj se razvijaju i rastu ta od Boga darovana bića. Taj se proces jača susretom dviju sloboda koje se neumitno susreću: slobode odrasle osobe – koja odgaja, i slobode mladoga čovjeka – kojega se pokušava odgojiti. U tome susretu nema tajni. Dok promatramo tajne njihova života u isti im trenutak otkrivamo svoje. Zbog toga su roditelji pozvani biti istinski svjedoci i odgovorni odgojitelji, puni ljubavi i razumijevanja, a ne samo puki razdjeljitelji pravila i zabrana.

        Tako nas uloga roditelja obvezuje na istinsko svjedočenje i življenje puta koji predlažemo svojoj djeci, pomažući im da što kvalitetnije i odgovornije iskoriste naše iskustvo, i tako prošire svoje poglede na život. Sloboda kojom je darovano svako biće je dragocjena ali i krhka vrijednost, koju današnje društvo najčešće pogrešno shvaća. Vidljivo je to u sve većem relativizmu koje odgoj promatra u slobodi koja nema nikakvih pravila, osim onih osobnih. Da bi ostvario svoju slobodu, čovjek mora nadići relativistički obzor i spoznati istinu o samome sebi, i istinu o dobru i zlu. U dubini svoje savjesti, stoga, čovjek otkriva jedan zakon koji si nije dao on, a koji ga poziva da čini dobro i kloni se zla. Taj zakon dolazi od Boga i jedino u Bogu nalazi svu istinu svoga smisla. Ako je Bog htio da svijet ugledamo dočekani u topao zagrljaj svojih roditelja, tada je ovo božićno vrijeme najbolji trenutak da si posvijestimo radost tolikoga dara.    Ono što je izabrao za nas, učinilo mu se dovoljno dobro i za njegovog Sina. Bog se rodio kao maleno i bespomoćno dijete, i njegovog rođenja se spominjemo svake godine, slaveći iznova malenost u koju je Bog sišao na ovaj svijet. Božja svemoć dolazi u svoj nemoći dječje nevinosti dočekana sa radošću u obitelji Marije i Josipa – u Svetoj obitelji. Bog nam na čudesan način objavljuje koliko je veliko povjerenje imao u tu obitelj, te joj je povjerio svoga Sina. Tu Svetu obitelj koja nas potiče na svetost svake obitelji slavimo u prvoj nedjelji poslije Božića.

        Ona nas poziva da na trenutak zastanemo i zahvalimo Bogu za malenost koju smo odavno prerasli i sjetimo se da „trebamo biti kao djeca“ ako želimo ući u Kraljevstvo nebesko.

Stjepan je bio jedan od sedmorice đakona koji se spominju u Djelima apostolskim – „čestitih i vrlih muževa“ (Dj 6,5). Njegovo životno djelo bio je navještati Isusa iz Nazareta, promicati njegov nauk i širiti vjeru, što ga je na kraju stajalo života. On je prvi koji je umro mučeničkom smrću dajući svoj život za Krista. Njegov život i djelo postali su tako uzor mnogima. Bio je pomoćnik bolesnima i slabima, onima na rubu društva, jednom riječju, svima potrebitima.


Povijest ga spominje kao postojanoga i vjernoga učenika, koji je svoju veličinu posvjedočio praštajući svojim ubojicama dok su ga kamenovali. Zbog neumornog i živog propovijedanja Kristova nauka, navukao je na sebe gnjev židovskog Sinedrija koji ga osuđuje na smrt. Njegovoj smrti svjedočio je i sveti Pavao, tada još uvijek neobraćeni Židov imenom Savao, koji je, kako to piše sveti Luka, promatrao mučeničku smrt omraženog kršćana Stjepana. Koliko je taj događaj dotaknuo Pavla – Savla nikada nećemo moći sa sigurnošću reći. Ostaje samo istina da nedugo poslije toga Savao doživljava susret s Kristom na putu za Damask, i poslije toga postaje jedan od najrevnijih propovjednika Kristova evanđelja. Svetkujući danas njegov blagdan Crkva slavi bezvremensku vrijednost njegove žrtve. Blagdan svetoga Stjepana u Crkvi se počeo slaviti još davne 380. godine. Kristovo rođenje dan ranije predstavlja simbolični prikaz njegova rođenja za zemlju, a Stjepanova smrt dan poslije tako je simbolika koja prikazuje rođenje mučenika za nebo. Ikonografija svetog Stjepana prikazuje odjevenog u đakonsku odjeću, kako u jednoj ruci drži palminu grančicu – znak mučeništva (sjetimo se da i Isus ulazi u Jeruzalem noseći palminu granu), a u drugoj kamen – drugi znak svoje mučeničke smrti.

Njegovo ime na grčkom znači „kruna“ ili „onaj koji je okrunjen“. Slaveći blagdan svetog Stjepana u krunu njegove vjere položimo i mi malo sjaja.



Otkad je svijeta i vijeka, bilo je i rata. Koliko god to čudno zvučalo, rat je sastavni dio ljudske povijesti. Gledan kroz kršćansku misao, rat je, možemo slobodno reći, posljedica istočnog grijeha. Kroz cijelu povijest čovječanstva prisutna je želja, silom osvojiti nešto što čovjeku ne pripada, što nije njegovo. Iako je biblijska priča Kaina i Abela paradigmatska priča, ipak moramo reći da je sukob među ljudima prisutan od početka stvaranja.

 


 

Gledajući s druge strane, pronalazimo i pozitivnu stranu rata, a ona se nalazi u želji da se postave pravila ponašanja zaraćenih strana. Velika nevolja rata su nevine ljudske žrtve, što smo, na žalost mogli i sami doživjeti prilikom domovinskog, napadačkog rata srpskog agresora na našu domovinu Hrvatsku. U tome ratu su porušene sve etičke norme, kako moralne, tako i one uspostavljene u jednom suvremenom društvu. Rat u čovjeku izaziva i dobre i loše osobine. Tako pojedinac zaboravlja da je i onaj na drugoj strani također čovjek. Velika stradanja koje je doživjela i dala naša domovina kroz ljudske žrtve, postavilo je u pitanje pravednost onih koji su to mogli spriječiti a nisu.

 

Svijet naglašava pacifizam, zalaže se za njega, i kada od toga istoga svijeta očekujete da reagira, on šuti. Pacifizam je nastao kao ideologija koja je protiv bilo kojega rata. Radikalni pacifizam je problem jer briše razliku između osvajačkih i obrambenih ratova. Na pitanje o samoobrani pacifizam nema odgovor.  

 

Pitanje rata provlači se kroz cijelu povijest Crkve. Tako u vrijeme patristike crkveni oci dijalogiziraju o pitanju vojne službe i uzimanju oružja u ruke. Nije bilo jedinstvenog stava o tome što napraviti.

 

Oci su bili podijeljeni u dvije grupe:

1. jedni koji su se zalagali za radikalni pacifizam: „Tko se mača laća od mača će i poginuti!“

2. i oni realniji – mi ne smijemo krenuti u rat ali imamo pravo obraniti se kada smo napadnuti.


 

U 4. st. sveti Augustin prvi postavlja neke kriterije nužne obrane. Za njega je rat ultima ratio (posljednje sredstvo). Crkva je prihvatila Augustinovu teoriju o pravu na obranu, ali samo nužnu obranu, koja vrijedi samo za laike. Pacifizam je tako ostao u katoličkoj Crkvi, ali se primjenjivao samo na klerike koji ne smiju nositi oružje, biti vojnici, niti sudjelovati u ratnim operacijama. Ta pravila vrijede još i danas. Nužna obrana u sebi uključuje određene kriterije: tako rat mora voditi legitimni autoritet i može biti vođen samo radi uspostave mira.

 

Srednji vijek naginje prema pacifizmu: – nema ratovanja nedjeljom, na taj dan prestaje rat i vlada Božji mir. Nove situacije su tražile da se redefinira teorija o ratu, te tako nastaje teorija o pravednom ratu. Ona nije bila samo obrambena, jer je dopuštala pokretanje rata radi obrane časti, ispravljanja nepravde, ili nekog drugog opravdanoga razloga.

 

Sveti Toma Akvinski produbljuje kriterije ratovanja, pa po njemu, samo legitimna vlast može voditi rat, za rat treba postojati pravedni razlog, upotrebljavaju se sredstva prikladna cilju, prije toga treba pokušati mirnim putem rješiti sukob i u njega ulaziti sa vjerovatnošću pobjede.

 

20. stoljeće suočava nas sa atomskim, kemijskim i biološkim oružjem. Ratovi postaju totalitarni ratovi. Njihovom upotrebom ruše se sve ljudske i etičke norme koje se pokušavaju održati tijekom cijele povijesti.

 

Crkva se opredijelila za teoriju obrambenog rata – ne više pravednog. Nemam više pravo drugoga napasti, samo se imam pravo obraniti. Odluka o tome pripada najvišem autoritetu. Opravdana obrana ne opravdava sva sredstva, mržnja prema protivniku uvijek je grijeh. Obrana se može ograničiti samo na ono najnužnije. Obraniti svoju domovinu je stvar općeg dobra. Papa Pio XII po prvi put uvodi obvezu međunarodne zajednice da spriječi rat i da ne bude samo pasivni promatrač pokolja. U tom je smislu pozdravljena uspostava UN 1945.g., i „Povelja o pravima čovjeka“ iz 1948. Danas sve veću važnost UN dobiva u očuvanju mira. Koliko je i kako ta organizacija zakazala prije 21. godinu, kada je hladnokrvno promatrala gomilanje ljudskih žrtava na našim prostorima, presudit će povijest i sve one nevine žrtve koje su pale vjerujući da su „veliki“ pravedni.

 

Na žalost, i jedno malo mjesto, moje i tvoje, poharao je vihor nepravednog, osvajačkog rata. Obranjeno je krvlju nevinih i hrabrih ljudi koji su dali sebe za nas, i za domovinu Hrvatsku. Sloboda se platila krvlju, plativši najvišu cijenu postojanja. Čuvajmo danas to dobro i slavimo uspomenu na one koji su nam ga omogućili. Neka se nikad ne zaboravi. Nuštar.


zupa duha svetoga nustar 6

Marija je Bogorodica, Majka našega Spasitelja, pravoga Boga i pravoga čovjeka, vjerske istine koju je Crkva ispovijedala od samih početaka a svečano proglasila na saboru u Efezu 431. godine. Riječ je Božja ostala Riječ, a ipak postala dijelom ovog svijeta. No Riječ je postala tijelom tako što je jedna djevica iz ljudskog roda klekla pred anđeoskom porukom i u slobodi svoga srca, s potpunim, cjelovitim predanjem svoga bića rekla: “Neka mi bude po tvojoj riječi!“. Bog je htio ovu slobodnu ljubav svoga stvora. Marijin pristanak otvorio je vrata kroz koja je vječna Riječ Očeva ušla u svijet. Zbog toga smijemo reći: „Blago nama jer je ona vjerovala!“.


 

Začela je svoga Sina bez sudjelovanja zemaljskog oca, i poslije , i prije, i u porodu bila i ostala Djevica. Sveto Pismo Bogorodičino djevičanstvo uvijek povezuje sa dostojanstvom njezina bogomaterinstva. Utjelovljenje Božjeg Sina naprosto je milost koja se ne može odstraniti iz povijesti svijeta: ono ne potječe od muževljeve volje i tijela, iz dinamičnosti svijeta, odozdo; njegovo utjelovljenje, postajanje čovjekom očituje: ja sam odozgo, ja dolazim po Božjoj odluci. Odozgo prema dolje izlijeva se božansko milosrđe. Bog je Bog slobodne milosti. Marijino djevičanstvo početak je boguposvećenog djevičanstva. Svaki bi kršćanin morao ponekad zauzeti Marijin stav potpunog predanja Bogu; potpune odluke za Boga. Zbog svoga stava Marija je uvijek bezgrešna bila očuvana, ne samo od istočnog grijeha, nego posve i trajno i od svakog osobnog grijeha. 1546. godine to je donio kao službenu vjeru Crkve i Tridentski sabor. Marijina očuvanost od grijeha jest divnije i blistavije otkupljenje, nego otkupljenje običnog čovjeka. Ona je očuvana Božjom milošću. Tko ostaje očuvan od grijeha ne spasava se sam, ne daje si slobodu od grijeha vlastitom snagom, nego milost Božja se očituje u njemu. Svaka pravednost Božja jest milost, koju, kao i postojanost u njoj, niti jedan čovjek ne može sam zaslužiti. Kad kažemo da je u Mariji, prema vjerovanju Crkve i svjedočenju Pisma, Božje otkupljenje u Isusu Kristu postalo stvarnošću na najdivniji i najradikalniji način; i po njezinu se božanskom materinstvu povijesno spasenjski ostvarilo navješteno rođenje Mesije, Isusa Krista, Sina Božjega, tada moramo priznati: Marija mora biti bezgrešna, Djevica puna milosti i Majka Božja. Crkva to mora priznati iako u određenom smislu vrlo malo zna o svetoj Djevici. U prvim stoljećima nema nikakvog Marijinog životopisa osim nekoliko crtica iz Novog Zavjeta. Stoga si je Crkva, vođena Duhom Svetim, mogla kroz stoljeća uzeti vremena da domisli i promisli ovu vjersku tajnu. Marijino djetinjstvo, mladost, život i njen kraj nisu opisani mnogim riječima. Ona u Evanđeljima ne zauzima puno mjesta, niti riječi. Nema nikakvog opisa blaženog dovršenja Marijina zemaljskog života. Kroz stoljeća nedefiniranosti, Crkva je, počevši od blagdana Svih svetih 1950. godine, nakon jednog i pol tisućljeća razvoja vjerske svijesti Crkve i po nepogrešivoj definiciji rimskoga Pape, konačno izjavila, da je, neokaljana Djevica i Bogorodica, nakon dovršenja svoga zemaljskog tijeka, dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. Ona je tijelom i dušom ušla u ono dovršenje kojemu se svaki kršćanin po Božjoj milosti nada kao plodu svog ljudskog života. Marija je doživjela našu nadu: uskrsnuće tijela i život vječni. O njoj govorimo ono čemu se i za sebe nadamo u budućnosti. Ispovjedajući Riječ koja je Tijelo postala, Tijelo koje je stvorio Otac, koje je Sin otkupio a Duh posvetio – već smo spašeni.

 

Sveta Djevice, prava Majko Vječne Riječi što je došla u naše tijelo i našu sudbinu, ženo, koja si u vjeri i u svojem blagoslovljenom krilu začela Spas svih nas, te stoga Majko svih otkupljenih, Ti što trajno živiš u Božjem životu – hvalom otkupljenika mi častimo vječno Božje milosrđe izliveno i ostvareno u Tebi. Mi ti posvećujemo vjeru, nadu i ljubav; moli za nas, posrednice naša – našega Gospodina i naš vječni Spas. Amen.