U svetosti obitelji

Ima na ovome svijetu nešto zajedničko svim ljudima, a to je činjenica da smo na njega došli kao mala, nevina i bespomoćna djeca svojih roditelja.

Bog je htio da ovaj svijet prvo pogledamo dječjim pogledom, da povjerujemo dječjom nadom, da zavolimo čistom ljubavlju; prije negoli nas je pustio izgradnji osobnog svijeta stvorenog u slobodi vlastitog uma, sebične volje i neumjerenih želja; prije svega toga – htio je u našim očima vidjeti sjaj nedotaknutosti tim istim svijetom u koji nas je poslao.

       Dijete je nezasluženi dar, dar od Boga, povjeren roditeljima. Zbog toga kažemo da su žene u „blagoslovljenom stanju“. One u sebi nose blagoslov Boga Stvoritelja i mogućnost stvaranja novoga stvorenja na sliku Božju. Velika tajna života biva tako povjerena ljudima, Božjim suradnicima. Roditelji su prvi odgojitelji, a obitelj prva i osnovna stanica svakog ljudskog društva. Odgoj novoga bića biva tako najzanimljivija a ujedno i najteža zadaća povjerena čovjeku. Odgojiti nekoga (lat. educere), znači izvesti mlado biće iz stvarnosti malenosti u svijet punine života u kojoj se razvijaju i rastu ta od Boga darovana bića. Taj se proces jača susretom dviju sloboda koje se neumitno susreću: slobode odrasle osobe – koja odgaja, i slobode mladoga čovjeka – kojega se pokušava odgojiti. U tome susretu nema tajni. Dok promatramo tajne njihova života u isti im trenutak otkrivamo svoje. Zbog toga su roditelji pozvani biti istinski svjedoci i odgovorni odgojitelji, puni ljubavi i razumijevanja, a ne samo puki razdjeljitelji pravila i zabrana.

        Tako nas uloga roditelja obvezuje na istinsko svjedočenje i življenje puta koji predlažemo svojoj djeci, pomažući im da što kvalitetnije i odgovornije iskoriste naše iskustvo, i tako prošire svoje poglede na život. Sloboda kojom je darovano svako biće je dragocjena ali i krhka vrijednost, koju današnje društvo najčešće pogrešno shvaća. Vidljivo je to u sve većem relativizmu koje odgoj promatra u slobodi koja nema nikakvih pravila, osim onih osobnih. Da bi ostvario svoju slobodu, čovjek mora nadići relativistički obzor i spoznati istinu o samome sebi, i istinu o dobru i zlu. U dubini svoje savjesti, stoga, čovjek otkriva jedan zakon koji si nije dao on, a koji ga poziva da čini dobro i kloni se zla. Taj zakon dolazi od Boga i jedino u Bogu nalazi svu istinu svoga smisla. Ako je Bog htio da svijet ugledamo dočekani u topao zagrljaj svojih roditelja, tada je ovo božićno vrijeme najbolji trenutak da si posvijestimo radost tolikoga dara.    Ono što je izabrao za nas, učinilo mu se dovoljno dobro i za njegovog Sina. Bog se rodio kao maleno i bespomoćno dijete, i njegovog rođenja se spominjemo svake godine, slaveći iznova malenost u koju je Bog sišao na ovaj svijet. Božja svemoć dolazi u svoj nemoći dječje nevinosti dočekana sa radošću u obitelji Marije i Josipa – u Svetoj obitelji. Bog nam na čudesan način objavljuje koliko je veliko povjerenje imao u tu obitelj, te joj je povjerio svoga Sina. Tu Svetu obitelj koja nas potiče na svetost svake obitelji slavimo u prvoj nedjelji poslije Božića.

        Ona nas poziva da na trenutak zastanemo i zahvalimo Bogu za malenost koju smo odavno prerasli i sjetimo se da „trebamo biti kao djeca“ ako želimo ući u Kraljevstvo nebesko.