Osloni moje srce na svoje, tako će duže trajati..

Srce je jedini organ koji uvijek poistovjećujemo sa ljubavlju. Skloni smo davati mu antropomorfne osobine, kao da je ono osoba unutar nas, koja može patiti i veseliti se,tugovati i plakati, smijati se…

 

Često možemo čuti kako kažemo da volimo nekoga od srca, iz srca, nosimo ga u srcu, dajemo mu srce; ako nas dotična osoba ne voli – kida nam se srce, ostavljeni pa zaboravljeni – imamo slomljeno i zgaženo srce. Kada nas netko povrijedi, govorimo kako nam je ranjeno srce ili nas srce boli. Srce nam plače, smijemo se i radujemo od srca. Srce definira čovjeka. Želimo li opisati opaka čovjeka, obično ćemo reći da ima hladno srce, ledeno srce, ili pak da ga uopće nema. Uobraženom čovjeku prišit ćemo oholo srce. Pesimist će imati kolebljivo a optimist postojano srce. Realist će reći da postoji srce ali da je um važniji. Idealista će se sav pretočiti u njega. Humanista će sve raditi iz srca za srce drugoga. I možemo tako nabrajati u nedogled. Nakon svega nabrojanoga vidljiva je važnost toga maloga mišića koji nam znači život. Kuca li ono – mi živimo, prestane li kucati – ni nas više nema. Duboko svjesni istine o tome zaljubljeni su srce voljenoga stavili u središte ljubavi.

 

A što je zapravo ljubav? To je najteže pitanje za čovjeka. Prolaze stoljeća, mijenjaju se društva, ljudi se rađaju i umiru, zaljubljuju, odljubljuju, rastaju i iznova sastaju, i sve tako iz naraštaja u naraštaj, a da nitko od svih njih do sada nije dao točnu definiciju ljubavi. Ipak, svatko je ljubav u stanju prepoznati, pa čak i u onim prvim trenucima kada je po prvi put osjeti. Ne postoji osjećaj o kojem je više pisano, pjevano ili rečeno, od osjećaja ljubavi. Uvijek drukčija, neuhvatljiva i najveća tajna za mnoge.

Ta tajna pokreće svijet, i sve što se na njemu događa ima veze s njom. Tražena i željena, ona je posljednja svrha postojanja. U njoj nam se nalazi sav svijet. Jer, svijet nisu neki slavni i nepoznati ljudi, nego oni koje voliš, koje zakriljuješ svojom ljubavlju, koje nosiš u srcu, kojima daješ srce. Prava ljubav uvijek nalazi svoj konačni cilj. Ona je jedno od rijetkih područja na kojem se nije preporučljivo oslanjati na tuđe znanje i iskustvo. Iskustvo ljubljenosti je isključivo i samo osobno i intimno iskustvo, u koje unosimo sebe. Kako se međusobno razlikujemo, tako su nam i iskustva različita. Osjećaj ljubljenosti, zaljubljenosti, voljenosti je veoma dragocjen osjećaj. Toliko je važan da smo mu darovali i poseban dan u godini. Stoga nas dan svetog Valentina, Dan zaljubljenih, podsjeća na one koje volimo, koje ljubimo. Tako maleno, srce ima neizmjernu veličinu koju mu daje ljubav, pa u njemu nosimo mnoge. Neke manje a neke više volimo. Jedne se ljubavi u njemu gase, a druge rađaju. Sve one prolaze kroz naše srce. Jedni u njemu zauvijek ostaju dok drugi nestaju. I sve su to mijene koje nam život znače.

A kada Vam srce ostane prazno, i u njemu više ne bude dragih ljudi i razloga za ljubav, ne budite tužni. Sve je to prolazno. U svome životu pozvani smo na ljubav – jer „Bog je ljubav!“ Bez te ljubavi ne bi svijeta bilo. Ljubavi veće od sviju ljubavi, ljubavi koja nas uvijek ljubi i nikada ne ostavlja, na koju se uvijek možemo osloniti. I ne boj se! Prepusti srce svoje Božjoj ljubavi, tako će duže trajati!