Bogom bogati
Čovjek želi bogat biti za života,
radi, gradi, razgrađuje
i podiže kuće svoje do oblaka,
do pod nebo.
Život mu je
bez molitve, dobrih djela.
Bog mu novac,
vječno gladan i vremena
i imanja, pa je gramzljiv, nezasitan.
Na svem štedi, nikom ne da,
na sve druge zavist gleda, pa se ljuti,
pa boluje od pakosti.
Nikad dosta.
Gubi ljude, prijatelje gubeć’ Tebe,
Tražeć’ vječnost u bogatstvu,
gubi sebe,
a kad umre i nestane sve to osta’.
Sve je kod nas drugačije, kod kršćana.
Zahvalni smo za imanje,
kruh svagdanji, polja, znanje
dijeleći ga s braćom svojom.
Bogati smo mi u Bogu.
Puno srce, puna usta,
iza nas će svjetlost ostat,
a ne zemlja mračna, pusta.
Čovjek želi sretan biti,
pa to traži u provodu, igri,
piću, u radosti kratkotrajnoj
sve od danas pa do sutra.
Nikad dosta, nikad sretan,
jer mu toga puno treba,
da propjeva, uznemiren pa se žali,
ne uživa željan sreće,
a uvijek mu baš to fali.
A sreća je kad si čovjek,
kad si vjernik koji znade
da dijeleći više imaš,
da si ovdje samo putnik
s mnogom braćom oko stola,
što dobrotom nebo grade.
Mi u tebi, ti u nama
trudeći se svednevice,
da bi drugi, našom vjerom,
prepoznali Tvoje lice.
Čovjek želi vječan biti,
pa se liječi, pomlađuje,
trag o sebi urezuje u kamenu,
u knjigama,
u pamćenju povijesnome.
Uznemiren.
Sve prolazi, sve nestaje
u vremenu i kad neće,
smrt mu dođe u pohode,
pa umire u sjećanju,
u ljudima,
a Bog mu je davno umro.
U vjeri su ljudi mladi,
godine se i ne broje.
Starih ima u mladosti
i mladića od godina
srca mlada, duše mlade.
Takvi znaju vječne tajne,
po kojim se Ocu stiže,
Tijelom tvojim nahranjeni
svaki dan smo nebu bliže.
Govoriš nam sad o putu i o sebi.
Stvaraš tako ljude nove što
olujnim morem plove,
dok se zemlja nebom vrti,
a nas vodiš do života,
a od smrti.
Sad smo s Tobom novo nebo,
zemlja nova.
Riječi Tvoje zasijane
sada rastu sve do ploda,
od susreta.
Mala klica od dobrote,
vjere, nade i ljepote
sluti nebo i gledanje lica Tvoga.
Slavko Vranjković, sacerdos
lekosta
