Apostol

APOSTOL

 

                         Na završetku školske godine – riječi, riječi…, a djela?

 

Već smo se umorili od riječi

koje nemirne teku,

a iza njih ne stoji život,

srce još manje.

Govorimo, ponekad, da ne šutimo:

o Tebi i Ocu,

o nebu,

u želji da nas ojačaju poruke Tvoje,

osnaže, usprave kao jarboli.

Poželimo da nam se,

poput Tebe, izreći u jednoj

riječi, neponovljivoj. Od Tvojih drhti nebo

i čovjek postaje veći.

Kad progovoriš,

sebe daješ i ono

danas i sutra, što ne prolazi bez odjeka.

Nakon Tvoga glasa raste novo jutro

s novim danom u ljudima .

Kad Ti progovoriš riječ,

puna su je usta, srce puno,

u ušima odzvanja kao radost.

Naše jalove lete uokolo i ne obvezuju

niti se često kao eho vraćaju.

I ja sam u snovima dječak

na obali jezera.

Kad me pozoveš, neka u mojim

mrežama zastane vjetar

i nebo padne u

vodu kojom plovi moj čamac, nemiran

od čežnje za vječnošću.

Poželim da mi svane jutro i put,

da se ne dižem umoran,

prestrašen valovima i daljinom.

Snagu mi daj da te bar čujem

kao neki koji su te poslušali

pa mi se sunce ne bi skrivalo iza oblaka.

 

Slavko Vranjković – sacerdos