Gdje ti je bogatstvo tu ti je i srce

 

Ima takvih na sve strane. Čovjek želi bogat biti za života,

radi, gradi, razgrađuje

i podiže kuće svoje do oblaka, do pod nebo.

 

Život mu je

bez molitve, dobrih djela.

Bog mu novac, vječno gladan i vremena

i imanja, pa je gramzljiv, nezasitan.

Na svem štedi, nikom ne da,

na sve druge zavist gleda, pa se ljuti,

pa boluje od pakosti.

Nikad dosta.! Nikad dosta.

 

Gubi ljude, prijatelje gubeć` Tebe,

tražeć` vječnost u bogatstvu, gubi sebe,

a kad umre i nestane sve to osta`.

 

Sve je kod nas drugačije, kod kršćana.

Zahvalni smo za imanje, kruh svagdanji polja, znanje

dijeleći ga s braćom svojom.

 

Bogati smo mi u Bogu puno srce, puna usta,

iza nas će svjetlost ostat, a ne zemlja mračna, pusta.

 

Čovjek želi sretan biti, pa to traži u provodu, igri,

piću, u radosti kratkotrajnoj sve od danas pa do sutra.

Nikad dosta, nikad sretan, jer mu toga puno treba,

da propjeva, uznemiren pa se žali, ne uživa željan sreće, a uvijek mu baš to fali.

 

Zaboravlja

da je sreća kad si čovjek, kad si vjernik koji znade

da dijeleći više imaš, da si ovdje samo putnik

s mnogom braćom oko stola, što dobrotom nebo grade.

Mi u tebi, ti u nama trudeći se svednevice,

da bi drugi , našom vjerom , prepoznali Tvoje lice.

 

Pusta želja

Čovjek želi vječan biti, pa se liječi, pomlađuje,

trag o sebi urezuje u kamenu, u knjigama,

u pamćenju povijesnome. Uznemiren.

Sve prolazi, sve nestaje u vremenu i kad neće, smrt mu dođe u pohode,

pa umire u sjećanju, u ljudima a Bog mu je davno umro.

 

Odlučimo mi kršćani…

U vjeri su ljudi mladi, godine se i ne broje.

Starih ima u mladosti i mladića od godina srca mlada, duše mlade.

Takvi znaju vječne tajne, po kojim se Ocu stiže,

Tijelom tvojim nahranjeni svaki dan smo nebu bliže.

 

Govoriš nam sad o putu i o sebi.

Stvaraš tako ljude nove što olujnim morem plove,

dok se zemlja nebom vrti, a nas vodiš do života, a od smrti.

 

Sad smo s Tobom novo nebo, zemlja nova.

Riječi Tvoje zasijane sada rastu sve do ploda,

od susreta.

Mala klica od dobrote, vjere, nade i ljepote

sluti nebo i gledanje Tvoga lica.

 

 Slavko Vranjković – sacerdos