UMORNI KRŠĆANI

Prisjećam se svoga dragog profesora Tomislava-Janka Šagi Bunića i njegovih predavanja, njegove propovijedi u Zagrebačkoj katedrali pod naslovom: “Kršćanstvo ne može biti umorno.“

Obogatio nas je u onom koncilskom i po koncilskom vremenu svježim idejama, razmišljanjima nakon što je veliki papa Ivan Pavao II rekao da “ Crkva mora otvori prozore da se provjetri „ ili tako nekako.

Sad pri kraju svoje svećeničke službe shvaćam da je imao pravo kad je rekao, unatoč svim umorima duha i tijela, pokreta i filozofija: “kršćanstvo ne može biti umorno“. Samo slabići ne mogu biti iskreni. Ovo ću dati roditeljima pri upisu djece na sakramente, mali veliki ispit savjesti.

 

Pitaj se: Tko si? Vjernik, nevjernik ili vjernik iz običaja, ni mlaki ni vrući već bljutav“ kako piše u Otkrivenju. Lako ćeš se prepoznati i druge iste s kojima živiš. Takvi imaju osude za svaku Crkvenu izjavu, za svaku vjersku istinu, još više za one koji žive po vjeri, kude ono što bi trebalo hvaliti, a hvale ono što nije dobro. Umorni su od pronalaženja „dlake u jajetu“ umjesto da budu ono što bi trebali biti te odahnu prepušteni Bogu i njegovu promislu. U vjeri je potreban rast. Davna izreka kaže: „ako budeš uvijek išao stići ćeš kamo si naumio“ a kako moliti, štovati onoga koga srcem nisi prihvatio? Povjerenje u Boga gubiš se kad izgubiš povjerenje u čovjeka, što je danas očit slučaj.

Svake godine ista strka. Što je vjera, pitaju se mnogi koji nisu vjernici: tradicija ili običaj? Važno je odgovoriti na to pitanje prije svečanih priprema za sakramente svoje djece i unuka. Ispitaj se dok imaš vremena.

Praksa pokazuje: što je u obitelji osobne molitve manje, ponor je dublji. Pametni znaju da nije samo važna tradicija nego život po vjeri. Tu je i crkveno vodstvo zakazalo u mnogočemu unatoč obnovama i Sinodi. Premalo se radi na svečanim euharistijskim susretima, misijskim obnovama. Čini se kao da dovoljno, ponekad, ne uviđaju problem jer žive još u vremenu kad je Crkva bila jedino utočište. Važniji je položaj, čast, titula, formalnosti, srednjovjekovne svečane ceremonije , površno ulaženje u ljudske probleme od “ silaska među ljude , u Župne zajednice.“ Vremena s mijenjanju. Kršćaninu su ponuđeni raznovrsni putovi. Mnogi se gube na raskršću. Neodlučni.

To što ima „umornih kršćana“ nije razlog da im ti ne budeš poticaj i opomena. Zašto se Bog tvojom vjerom, primjerom, rukom i srcem ne bi mogao poslužiti? Bog te voli, od tebe očekuje da vjeru dijeliš s drugima.   Oni koji su, nažalost iskusili, znaju da je „bračni trokut“ smrt za brak i ljubav. Ima jedan koji je sudbonosan, ispravan, na koji mnogi ne računaju , nisu ga svjesni ili to čine povremeno. Niste li znali da postoji ljubavni trokut koji vodi u nebo?

Može se sažeti u tri riječi: Bog, drugi i ja. Zar ćeš pogaziti zadanu riječ. Kakav si primjer svom djetetu?

Obećao si biti vjeran Kristu u mnogim svečanim prilikama .Jesi li održao obećanje? Zaboravio si nedjelju-dan odmora i susreta sa Kristom i zajednicom? Pitaj se što ti je važnije od Mise? Ako se prepoznaš, priznaj da su se tako ponašali tvoji roditelji, a tvoja će djeca biti poput vas.

Kršćanstvo ne može biti umorno. Ono je Krist.

Imaš i nemaš pravo dragi moj profesore. Praksa pokazuje da kršćanstvo u kršćanima postaje umorno, bezvoljno, tek obilježeno međašima: krštenje, pričest, krizma vjenčanje.. i bolesničko pomazanje. Umore se od priprava za događaj. Nažalost mnogi od njih od spremanja ručka“ malih svatova“, najma restorana i svirača. Takvi nerado dolaze na duhovnu pripremu za sakramenata pa i kad dođu sve im je dugo, dosadno, a ispovijed i pričest s djetetom, pričesnikom, krizmanikom ne dolazi u obzir. Umorni su od priprema druge vrste i teško im je naći vrijeme još i za ovo.

Pita li se itko od kolega i vodstva crkve kamo vode proslave sakramenata? Više liče na Rimske bakanalije nego duhovni susret s Bogom. Griješim li??

Papa Franjo nas opominje: „Krštenje dostaje, dovoljno za evangelizaciju. Ne, mi nismo kršćani. Kažeš: „primio sam krštenje, bio na prvoj pričesti i krizmi“. To je osobna iskaznica. U redu. I sad mirno spavaš, kršćanin si. A gdje je tu snaga Duha koji te nosi naprijed?“

Što ćemo zajednički učiniti? Kako vratiti dostojanstvo svečanim susretima s Crkvom i Bogom?? „Mirovanje ne dopušta današnji svijet .Ili naprijed ili natrag. Mir je smrt“ reče svetac. „Zlatno zrno ne vrijedi ništa ako ga uvijek u torbi nosiš“ A. Šenoa.

To zrno je vjera od koje se živi danas, sutra i u vječnosti, novac koji otvara nebo. Iako Crkva nije ljudska tvorevina , iako je Bog tvorac kršćanstva, ljudi doživljavaju pozitivne i negativne promjene koje zabrinjavaju vodstvo univerzalne i mjesne Crkve. Pisao je stari učenjak: „Neka tvoj duh uvijek budan bude. Duhovni san je stvarna smrt -“Pitagora.

Hvala Bog, unatoč svem, ostaju dobri vjernici, među kojima si i ti zar ne, dosljedni u svom kršćanstvu kao svjetionici i putokazi.

Biti dosljedan i dostojanstvo “sinova i kćeri Božjih „ idu zajedno. Mnogi su ga izgubili. „Bog im je trbuh, slava u sramoti“ kako je iznerviran i ljutit napisao sveti Pavao.

Nažalost, što su zemlji bliže, nebo im je dalje. Kreću se mnogi u krivom smjeru. “Mrijeti ti ćeš kad u ideale svoje počneš sumnjati.“ Kranjčević

Unatoč svemu u nama se, po nama se, ostvaruje njegov vjekovni naum. Očito je Crkva od Boga jer da je mi gradimo, vodimo do neba , da je ljudska tvorevina davno bi je uništili, ostala bi jedna od mnogih povijesnih činjenica i događaja. Ovako i „po krivim crtama povijesti On piše ravno.“

„Bit će te mi svjedoci!“ kaže Isus. Kome? Naj prije svojoj djeci i onima koje susrećeš a kako propovijedati, svjedočiti ljudima ono u što sam ne vjeruješ?

Mi vjeroučitelji olako djecu sudimo, grdimo, što ne dolaze na sakramente, mise nakon krizme, a ustvari roditelji su glavni krvci i zajednica u kojoj dijete odrasta gdje je za neke sve važnije od zajedničke molitve i nedjeljne mise.

Što učiniti? Može se sažeti u jednu rečenicu poznatog pisca: „Gnjiti ili biti!“ – M. Božić

„Ja bih bez sumnje postao kršćanin kad bi kršćani bili kršćani sva dvadeset i četiri sata“, reče indijski predsjednik Mahmata Gandhi.

Neka ovi moji stihovi tebi prijatelju i meni budu ispit savjesti.

PRIZNANJE

O Bože, znam što jesam, a da sam što nisam nažalost,

bio bih Tvoj odraz u vremenu, Tvoje srce u kamenu,

Tvoj plamen u križnom znamenu.

Da svetosti imam više, a nemam, bio bih svijetlo.

Da pouzdanja, da radosti, da vjere više imam,

a ponekad je nemam, bio bih izvor.

Daruj mi u ovoj obnovi to što nisam, a želim da jesam:

putokaz na drugu obalu vječnosti Nebom obasjanu.

Slavko Vranjković- sacerdos