Bijela nedjelja – susret s župnikom

Danas bi, da stanje nije izvanredno, u našoj župnoj crkvi bila prva sveta pričest. Graja bi bila oko crkve – jer djeca su to. Crkva bi bila prepuna ljudi, a u njoj svečana blagost, bijele haljine i tišina. Iščekivanje prvog susreta s Isusom u svetoj pričesti. Djeca radosna, čista srca, molila bi „Majko zapali svijeću, kraj mene tiho stani…“, majci suza u oku, u srcu neka čudna toplina, a u glavi pitanje – o Bože, pa kad je ovo moje dijete već prije doraslo sakramentu pričesti, kad li prođoše sve te godine?

 

Bijela je nedjelja. Doba korone. S obitelji sam sudjelovao na svetoj misi, prateći TV prijenos iz vinkovačke crkve Ćirila i Metoda. Kad je završila misa, pogledam skoro će jedanaest sati. Žena i kćerka, uhvatiše se dovršavanja ručka. Promislih što bih ja mogao činiti, do ručka je još puni sat? Nisam još ni dovrši misao, već me preplavi ideja, spremih se i zaputih pravo u našu crkvu.

Došavši pred crkvu. Ugledah vrata širom otvorena. Stadoh na dovratku. Bolno mi je bilo ući u otvorenu crkvu, koja je zjapivši prazna, odzvanjala gromkom tišinom. Sabrah se i uđoh. Ugledah otvorena i bočna vrata, zrak čist, virusa nema. Krenuh prema svetištu. Presretoše me dvije zaigrane zunzare. Narušavajući tišinu, koristile su slobodan teren za igru. Pusta crkva me ugrizla za dušu – nagnavši mi suzu na oko. Kleknem gdje hoću, svugdje mjesta – mogu birati. Ipak tužno…

Sabrah se i popričah sa mojim Isusom.

“Eto me Isuse moj, što da ti kažem? Znaš već što bih te molio, pa usliši, ako je volja Tvoja! Hvala ti za sve ono što mi daješ, hvala Ti za moju obitelj i prijatelje, budi uz nas u sve dane života našega.” – pomolih se.

Zatim napravih par fotografija, za župni portal, vama za pokazati – crkva otvorena, tko ima oči neka vidi.

 

 

Jurjevo će za par dana, Zeleni Juraj već je obavio puno posla, priroda se naglo budi. Vrijeme, konačno, pravo proljetno. Korona nas pritisla, kvari doživljaj.

Bijela je nedjelja. Izađoh iz crkve. Bližilo se podne. Velim sad brzo pravac ručak, da me moji ne čekaju. Kod nas je po starom dobrom običaju ručak nedjeljom uvijek u podne, bijeli stolnjak, svijeća… “da nam jelo ne bi zagorjelo ili, ne daj Bože, smrdljivi martin upao u lonac”.

Sjetim se te njegove šale svaki put, kad postavljam stol za nedjeljni ručak. Naime, župnik je u više navrata na misi “grubo se šaleći” zagorenim loncem i smrdljivim martinom, želio potaknuti nas nazočne da nedjelju učinimo drugačijom od ostalih dana, te postavimo bijeli stolnjak i zapalimo svijeću. Neka se i oni ukućani koji su bolesni, pa ne znaju koji je dan, ili ne daj Bože, zanemarili odlaske nedjeljom na misu – po stolnjaku i svijeći prisjete da je tog dana – nedjelja dan Gospodnji.

Po izlasku iz crkve žurno se zaputih prema automobilu te ugledah – vrata župnog stana širom otvorena. Odlučih virnuti, možda rakijica s nogu i bjež’. Kako za radnim stolom župnog ureda ne ugledah župnika, prekoračih prag. Osvrnuh se lijevo, u velikoj blagovaonici (koja je sad uglavnom veliki župnikov atelijer) ugledam župnika pred štafelajem s pastelom u jednoj, a gumicom u drugoj ruci.

 

 

“Eee Stanek moj dobri” – pozdravi me.

“Vidiš, jutros sam misu imao u 8.30, iza mise sam crkvu ostavio otvorenu, možda tko svrati ipak nedjelja je, zato i vrata župnog stana držim otvorena kako bih vidio jel’ tko zalazi, vidim bilo je nekoliko ljudi u crkvi od   jutros.”

“Slikaš, župniče moj dobri?” – odzdravih mu.

“Upravo izađoh iz crkve, podne samo što nije, ručak će, pitat će se moji gdje sam zapeo? Može li jedna rakijica na brzinu?” – velim.

 

“Može, može, evo..” – pohita do malog stolića, uze čašu, pa još jednu i bocu rakije, obojane nekom travom, tek malo otpijena.

Lice mu se odjednom razari, pruža mi čašicu… Kao da mu čitam misli… “Hvala Bogu što mi te poslao, bar na jednu čašicu razgovora.”

 

Nazdravismo! Dobra rakija, aromatična i jakaaa!

 

“Slikaš?” – ponovo ga priuptah.

“Šta ću, time liječim samoću. Vrijeme mi tako brže prođe.” – reče.

 

A treba i dovršiti ovaj Križni put, lagano mahnu rukom pokazujući desetak svojih slika na kojima radi.

 

“Evo ostalo mi još par postaja, želim da to bude poseban Križni put, a valja i likovnu mapu napraviti!”- odloži čašicu, i u maniri slikara prstom povuče nekoliko poteza po slici na štafelaju.

“Pred tobom mogu, prijatelji smo…” – dohvati bojicu i naglasi rebra Raspetoga, pa prstom opet “izgladi”. 

 

Kaže ima misu svaki dan.

 

 “Svaki put plačem” – kaza i uzdahnu.

 

            “Budeš li sam?” – upitah.

“Isus i ja” – odgovori.

 

“Kad bi bar došli oni za čije pokojne je misa!” – velim.

“Nema ih puno, iz iste su obitelji, svejedno su skupa u jednoj kući? Crkva je velika – pa na siguran razmak!”

“Šta misliš?” – priupitah ga.

 

Ee… “Ne smijem zvati nikoga! Šta misliš da se netko razboli, odmah bi pronašli da je bio u crkvi, da ga je ludi pop pozvao na misu i da je tu pokupio virus! Raspeli bi me novinari odmah i bez suda!” – nasmija se.

 

“Sviđa mi se ova!” – pokazah na sliku Marije s malim Isusom u naručju, koja je stajala na podu, naslonjena u kutu blagovaonice.

 

“Eh, da zaboravih…, puno ljudi me zvalo i hvalilo onaj tvoj video u kojemu si pokazao moje poruke za Uskrs. Kažu ne mogu vjerovati, da si to ti napravio, mislili da je vinkovačka TV.”

 

Bilo mi drago, što se sjetio spomenuti taj video, nisam htio započeti tu temu prvi.

 

“Zasluga nije moja” – rekoh.

 

Prisjetih se. Bila je tog dana velika Subota. Lijep dan. Nisam nešto imao mira, pitao sam se “O Bože pa kakav smo ovo Uskrs dočekali?” kao da Uskrs nije. Tada sam nazvao župnika da planiram doći k njemu.

 

“Ponijet ću bocu vrhunskog vina” – obratih se ženi.

“Čekaj, ponesi i koji kolač” – nadoda ona.

 

Sada vjerujem da me Duh Sveti potaknuo na akciju – pokupio sam mobitel, kako bih mogao snimiti video, i kad sam kretao, sjetim se – mogu ponijeti i školski dron, pa ako zatreba. Prvotna ideja je bila snimiti mobitelom video, kao nekakvu propovijed, koju ću postaviti na stranice župe. Dok sam se vozio, ideja mi se razvijala u glavi, ma ne propovijed nego nekoliko župnikovih izjava povodom sutrašnjeg Uskrsa… župnik je rado prihvatio moju ideju, snimio sam materijal i kod kuće napravio montažu, sve je išlo glatko jer vjerujem vodila me ruka Nevidljivoga. Ponoć je već prošla kad sam objavljivao. Uskrsna zora se bližila. Bio sam zadovoljan ishodom ove Velike Subote.

Dok smo tako razgovarali, podne je već dobrano prošlo.

 

“Moram ići, moji me čekaju. Hajde s nama ručati? – pozvah ga.

 

“Ne idem ni kod koga, nemoj se ljutiti.” – glatko odbi moju ponudu te nastavi.

Inače dok ova pandemija nije uzela maha, nabavljao sam si hranu iz našeg Doma za psihički bolesne, donosili su mi je svaki dan. Kad je počela ova korona pošast, otkazao sam i njima, bojim se da onaj što mi nosi ne bi pokupio negdje nešto, pa bi rekli – eto da popu nije nosio hranu… Ne daj Bože da se bolest proširi u Dom.

“Pripravim si svaki dan nešto!” – svejedno moram na dijetu, nasmija se.

 

I taman dok smo razgovarali o tome, na vratima se ukaza jedna dobra žena, noseći mu ručak…

“Ma kud si ti pošla snašo?” – kao da je prekori.

Bijaše mi to prilika da kliznem, već dobrano kasnim na ručak.

U odlasku mi mislima proleti ona Matejeva: “Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice…”

 

“Bog, Bog…idem ja… i dobar tek!” – velim.

 

“Čekaj, stani!” – dohvaćajući sliku Marije s malim Isusom.

“Rekao si da ti se ova sviđa!” – nasmija se.

“Mislim da ćeš kod kuće naći mjesta za nju.” reče, pružajući mi sliku koju je ranije naslikao.