Župa Duha Svetoga spominje se 1332. godine, obnovljena nakon izgona Turaka 1748.
Podaci sežu u XII stoljeće kad se spominje gradnja benediktinskog samostana «Svetoga Duha» 1150. godine. S njima počinje i povijest ove župe. Nalazila se u sastavu Vukovarske županije, a pod jurisdikcijom biskupa u Pečuhu. O tome ima tragova u arhivima Pečuha o trajanju jurisdikcije do 1780. godine. Nastavak slijedi u arhivima Đakova, te u arhivima Vatikana, vlastelinskih obitelji koje su gospodarile ovim mjestom, te turskim jer su bili ovdje od 1526-1691. godine.
Selo se smjestilo na dunavskoj pritoci rijeke Vuke, na razmeđu Hrvatskog Podunavlja i početka Srijema. Mostom preko Vuke postalo je raskrsnica glavnih putova između seoskog i urbanog unutar obližnjih tokova Drave, Dunava, Save. Nalazi i iskapanja pokazuju naseljenost iz prapovijesnog, antičkog, rimskog vremena. Na tom razmeđu ne čudi što su Benediktinci sagradili samostan. Istraživač Stjepan Pavičić u djelu o «Vukovskoj župi « 1940 piše: “Kmetsko naselje, koje je po manastiru dobilo ime Monoštar – Nuštar, nije se razvilo oko samostana nego podalje na nižem tlu uz potok Ervenicu”. Bila je ovo i pozornica borbe hrvatskih i ugarskih velikaških rodova. Preuzimale su patronat nad samostanom, podizali ga i razarali.
Darovnicom kralja Sigismunda obitelj Gorjanski potkraj 1419. dobiva u posjed Monoštor. Crkvu su podigli 1422. godine kraj obnovljenog samostana. Prema zapisima bila je duga 74,76 m, a široka 32 m. Gabrijel Bačić veliki prepozit pečuški zapisao je da je crkva bila jedna od najljepših u Slavoniji, da se ljepotom može usporediti s crkvom Santa Maria Magiore u Rimu.
Turci su bili u ovim krajevima oko sto godina. Zanimljivo je da je crkvu kupio Kaniški paša Alija Sokolović 1610. od nuštarskog spahije, kaneći je srušiti te odvesti materijal od koje ga je zidana. Nekolicina katolika je sa don Šimunom Matkovićem išla u Vukovar kadiji, koji je zabranio rušenje. Preživjela je tursko osvajanje. Srušio ju je Nuštarski grof Gosseau za vrijeme cara Josipa II gradeći dvorac i dvorsku kapelu sv. Križa.
Dolaskom Turaka selo se raseljava da bi odlaskom doživjelo procvat. Pod turskim osvajačem Sulejmanom II cijelo srijemsko-slavonsko-baranjsko područje potpada pod Sandžakat sa sjedištem u Iloku. Mirom u Srijemskim Karlovcima, povlačenjem turske vojske ostaje pustoš.
U XV. stoljeću Nuštar je jako gospodarsko, trgovačko mjesto. Matice se vode redovito od 1733. godine. Knjiga kanonskih vizitacija vodi se od 1737. s vrlo važnim podacima o župi. Prema širenju granice vlastelinstva širila se i župa. Godine 1797 obuhvaća sela: Nuštar, Cerić, Marince, Ostrovo, Gaboš, Jarminu, Markušicu, Šodolovce, Martince, Radovance, Jankovce i Novo selo.
Dušobrižnici su bili najprije benediktinci, zatim dijecezanski svećenici, a za vrijeme turske okupacije do 1803.franjevci,a nakon toga ponovno dijecezanski svećenici.