Apostolski prvaci, sveti Petar i Pavao

Liturgija nam priopćuje da je „Bog divan u svojim svecima“. Na osobit način to se odnosi na svetog Petra i Pavla čiju svetkovinu Crkva slavi 29. lipnja.

Premda su se u životu rijetko susretali, zajednička mučenička smrt ih je zauvijek sjedinila kada su za vrijeme Neronova progonstva kršćana (54. – 68) u Rimu stradali – Petar na Vatikanskom brežuljku, a Pavao na Ostijskoj cesti.

Zahvaljujući njima koji su znali živjeti vjeru, danas Sveta Crkva počiva na apostolskim temeljima. Rimski kršćani počeli su slaviti spomen apostolskih prvaka Petra i Pavla od sredine 3. stoljeća. I jedan i drugi su različitim karizmama gradili Crkvu. U njoj i danas prebiva poniznost i snaga svetog Petra, te apostolski žar svetoga Pavla.

Petra je sam Gospodin odabrao da u apostolskom zboru bude kamen temeljac. Pavla je poslao da navijesti evanđelje cijelome svijetu. Matejevo evanđelje spominje Petrovu ispovijest vjere. To je središnja točka njegove osobne povijesti i odlučujući trenutak njegova opredjeljenja za Krista. Petrov primat, primat je vjere i ljubavi, jer ispovijeda ono što vjeruje kada kaže: „Ti si Krist, Sin Boga živoga!“ Za tu vjeru spreman je umrijeti.

Pavao je poput njega spreman umrijeti. Već stoji na vratima njegovo mučeništvo, dok piše učeniku Timoteju: „Već se moja krv izljeva u Božju čast, vrijeme je moje smrti blizu.“ (2 Tim 4, 6) Svjestan je da nije prokockao život, zvanje i poslanje, svjestan da je „ plemenitu borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao.“ Petra i Pavla zauvijek je ujedinila ljubav prema Kristu, ljubav koja nema granica.