zupa duha svetoga nustar 10

svmartinU Hrvatskoj znamo sve o dobroj kapljici i vinu, znamo i puno toga o Martinju, a najmanje poznajemo povijest i sveca po kome je taj datum ušao u kalendare i čijeg se spomena spominjemo.

11. studenoga Crkva liturgijski časti svetog Martina Tourskog. Neobično za ono vrijeme, ali sveti Martin postao je je prvi svetac koji nije umro mučeničkom smrću. Živio je u četvrtom stoljeću. Odlikovao se izrazitom osjetljivošću prema siromasima i velikom požrtvovnošću sa kojom je pristupao evangelizaciji.

Ponizno je prihvaćao ono što mu je Bog namijenio u životu, iako to po svojoj volji nije želio. Bio je jedan od ljudi o kojem su govorili naraštaji. Rođen je 316. god. u Panoniji, u gradu Savariji u Mađarskoj, a odrastao je u Italiji. Prema predaji, još kao dijete primio je kršćanstvo i pobjegao od kuće kako bi stupio u samostan. Otac, vojni časnik , zahtijevao je i od Martina da se posveti vojnoj službi, koju je on završio i oprostio se zauvijek od nje.

Njegova gesta dobrotvornosti prema siromahu koji se smrzavao pred vratima grada Amiensa sa kojim je podijelio svoj ogrtač prepolovivši ga na dva dijela i davši jednu polovicu bližnjemu u nevolji, ispunjavala je maštu mnogih slikara i umjetnika koji su je ovjekovječili na platnu. Taj događaj bio je prekretnica njegova života, njegov put koji ga je odveo u svetost. Sljedeće je noći usnio san vidjevši samoga Gospodina, zaogrnuta u polovicu plašta, koji mu je govorio: »Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin.«

Bio je to veliki milosni čas u kojem se još više oduševio za kršćanske ideale prema kojima je nastojao urediti i provoditi život. Častimo ga kao zaštitnika vinara, vinogradara, siromaha, jahača…Zazivajući zaštitu svetog Martina mnogi će na njegov blagdan krstiti vino i blagosloviti trseve u vinogradima. Zaštitnik je i naše Vukovarsko-srijemske županije, rancuske, ali i mnogih mjesta. Svome nebeskom zagovorniku nazdravimo i mi kapljicom dobrog vina, proslavljajući Dan Vukovarsko-srijemske županije i blagdan svetog Martina, njena zaštitnika!

zupa duha svetoga nustar 9

zito-012

Dani su kruha… dani zahvalnosti… ploda i uroda… blagoslova zemlje, sunca i neba…

Zemlja u svome krilu nosi tisuće plodova što služe čovjeku za hranu. Ono što na njoj rodi, uvijek iznova rađa. Posijano, jedno malo sjeme nestane da klas postane, i donese obilan rod, desetostruk, stostruk. Čudesna je Božja ljubav. Ona sve svoje darove umnaža. Sve na poljima i u vrtovima mijenja u novi život. Zato zahvaljujemo Bogu za žito, za kišu, za rosu, za sunce i vjetar, za sve što raste. Za Božju dobrotu. „Kruh naš svagdanji daj nam danas” Boga molimo, jer znamo da bez kruha nema života. Bez vjere u onoga koji nam sebe na oltaru daje.

Na dva stola blagujemo. Na jednom hranimo tijelo, na drugom hranimo dušu. Bez jednog umiremo, bez drugog propadamo.

I svaki dan našega života blagoslovljen kruhom ..bogat je Bogom.

zupa duha svetoga nustar 9

svlukaDanas Crkva časti spomen na svetoga Luku. On je pisac evanđelja i Djela apostolskih.O njemu ne znamo mnogo, osim da nikada nije upoznao Isusa i nije bio jedan od apostola koji su pratili Krista do muke i smrti na križu.

U svojoj mladosti nije poznavao Boga niti Riječ Božju. Pa ipak, doživjevši zahvat Duha Svetoga u svome životu, koji ga je u potpunosti obratio u novog čovjeka, postao je vrsni poznavatelj Krista i navjestitelj Riječi Božje. I kako mu samo ime kaže,on je zaista svjetlo (lux) jer za sobom je ostavio blještavo svjetlo istine, svoje evanđelje.

Njegov je simbol bik; on je evanđelist mira, on je evanđelist radosnog klicanja, evanđelist djetinjstva Isusova – čovjek okrenut pojedincu.On je visoko obrazovan svetac najelegantijega jezika, liječnik, suputnik, suradnik i ljubljeni učenik Pavlov.

Lukino je evanđelje pravo evanđelje – radosna, vesela vijest. Pa ako danas imate malo vremena, a ne znate što bi radili, zavirite malo u Sveto pismo pa se upoznajte sa svetim Lukom. Radujte se u radosti njegova evanđelja…

zupa duha svetoga nustar 9

toma more»Čovjek svih vremena«. Thomas More (1478-1535) bio je jedan od najistaknutijih predstavnika engleskog renesansnog humanizma. Bio je pravnik, teolog, filozof, govornik, pjesnik, povjesničar, znanstveno kompetentan intelektualac, izvrsno je vladao grčkim i latinskim jezikom. Pisao je najviše na latinskom jeziku, kao jeziku onodobne obrazovane Europe, ali, za sunarodnjake, pisao je i na engleskom jeziku. Prema svim povijesnim izvorima Thomas More je bio izuzetno plemenit čovjek: duboko istinoljubiv, čovjekoljubiv, principijelan.

Bio je savjest Engleske svoga vremena. Težio je korjenitom poboljšanju svih ljudskih stvari, ali je pri tome preferirao strpljivost, skromnost i oprez. Vjerovao je u učinkovitost dobrog odgoja i obrazovanja te dobrih zakona. Dostigavši vrhunac političke karijere Thomas More tragično završava. Zbog sukoba s kraljem Henrikom VIII glede njegova raskida s Rimom (što je značilo početak reformacije u Engleskoj i stvaranje samostalne anglikanske crkve), More je najprije dao ostavku na položaj lorda-kancelara, ali uskoro biva bačen u tamnicu te pogubljen (kako je sam držao – moguće je u isto vrijeme biti državni kancelar i čovjek visokih etičkih načela – moguće, ali vrlo opasno). More je kritizirao papinsku svjetsku politiku, ali je bio spreman umrijeti za papin duhovni primat. On bi mogao (i trebao) biti primjer mnogim današnjim političarima.

NEKOLIKO MISLI THOMASA MOREA

  • Posvuda vidim zavjeru bogatih, koji se, tobože za račun i u ime državnih interesa, (zapravo) bore jedino za svoje osobne interese. Smišljaju i izmišljaju sva moguća sredstva kako će, najprije, bez opasnosti sačuvati sva dobra što su ih na nepošten način stekli, a zatim, kako će po što nižoj cijeni unajmiti i iskoristiti rad i trud sirotinje.
  • Društvo bez poštenih i pravednih ljudi golemo je razbojstvo.
  • Znanje spojeno s vrlinom zaslužuje da ga se više cijeni nego sve blago kraljeva.
  • Tko radi vlastitog zadovoljstva razara tuđu sreću, postupa nepravedno.
  • Gdje se sve mjeri novcem, sve što je najbolje dospijeva u ruke najgorih (ljudi).
  • Nije sreća u svakom uživanju, nego samo u razumnom i časnom.
  • Mnogo veću osudu zaslužuju mane kod duhovnih osobna, nego kod svjetovnih.
  • Što se ne može okrenuti na dobro, neka se uredi tako da ne bude jako loše.
zupa duha svetoga nustar 3

skolastikaKada govorimo o svecima, rijetko razmišljamo o braći i sestrama, posebice blizancima, koji su proglašeni svetima. Jedan primjer takvog odgoja u Božjoj milosti, doveo je do svetosti brata i sestru, Benedikta i Skolastiku. Pri porodu im umire majka, a odgoj malene djevojčice preuzimaju časne sestre u samostanu.

Benedikt odlazi u muški samostan, odmah kraj samostana svoje sestre. Osniva red benediktinaca, a ona red benediktinki. O svetoj Skolastici najviše doznajemo iz knjige Dijaloga, svetoga Grgura Velikoga, pape (590-604). Rođena je 480. godine u Nursiji, i od djetinjstva posvećena Bogu kao djevica, živjela je skromno i pobožno, ponizno i šutljivo. U početku je živjela kao pustinjakinja, a sav njen život bio je molitva i razgovor s Bogom. Svoga brata viđala je samo jedanput na godinu, jer su im to zabranjivala stroga redovnička pravila. Taj jedan dragocjeni dan proveli bi u razgovoru o duhovnim stvarima, o Bogu i o radostima nebeskog života. Njihov posljednji susret Skolastika je pokušala produžiti, pa je zamolila brata da ostane kod nje cijelu noć. Opslužujući pravila, on nije želio na to pristati. Potom je ona, kako priča kaže, zamolila Boga za tu uslugu, i on ju je uslišio. Tu večer kad je Benedikt trebao krenuti sa svojom pratnjom kući, spustila se takva kiša i nevrijeme, da je ipak ostao kod sestre. Tri dana poslije, 547. godine, Benedikt je imao viđenje bijele golubice koja leti ka nebu. Bila je to duša njegove sestre. On se obradova tolikoj milosti od Boga, te posla svoju braću po tijelo svoje sestre, koju sahrani u samostanu Monte Cassino, u grobu koji je za sebe pripremio. Na njemu i danas piše;

                 „Bendikt i Skolastika došli su na zemlju jednim porodom, bili su odani Bogu jednom pobožnošću i ovaj ih jedan grob čuva.“

prikazanjeuhramuU Hramu se dogodio susret Boga i čovjeka. Pravednik Šimun dugo je čekao dolazak obećanoga Spasitelja. Njegovo cijeloživotno čekanje došlo je ka svome kraju. Stoga u večeri svoga života zahvaljuje;

„Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru. Ta vidješe oči moje spasenje tvoje koje si obećao…Svjetlost na prosvjetljenje naroda, i slavu puka svoga izraelskog.“

Šimun je prepoznao dijete. Bio je to znak koji je dugo čekao. Krist je taj znak. A mi, kršteni u njega, nosimo taj znak na sebi, i svojim djelima trebamo svijetliti kao znak – znak koji vodi u vječni život; putokaz onima koji su zalutali; jer „Bog“ je za mnoge još uvijek „znak osporavan“. Pozvani smo osvijetliti tamu ovoga svijeta i biti svjetlo jedni drugima; put koji iz tame vodi u svijetlo svijeta.

zupa duha svetoga nustar 13

bogorodicaBog je iz preobilja svoje dobrote i svoga bitka stvorio svijet, a u njemu čovjeka kao svoga partnera. I svijetu i čovjeku odredio je granicu koja je samo njemu znana. Sve osim sebe Bog je ograničio kategorijom vremena. A da je sve na ovome svijetu prolazno svjedoči nam najbolje dolazak Nove godine. Svake godine se radujemo nečemu što nas dovodi sve bliže našem kraju.

Iako čovjek slavi Novu godinu i veseli joj se, pa za njen doček priređuje neviđena slavlja, a ne doživljava je kroz vjerničku dimenziju skorog susreta sa Gospodinom, pitamo se što taj čovjek slavi osim činjenice da mu se vlastito postojanje bliži kraju. I tami. Onima koji vjeruju znano je da sreća i radost vremena koji dolazi ovise samo o nama samima, a ne o položaju zvijezda na dan našeg rođenja ili proročkoj karti tarota. Stoga kršćanski početak nije početak iz ništavila, nego početak koji nam dolazi iz punine Božje naklonosti spram čovjeka. Naklonosti koja se najbolje očitovala u suradnji Boga i jedne žene, koja je primila puninu milosti Božje postajući po Duhu Svetome Majka Sina Božjega. Zbog toga se ugledajmo na Mariju Bogorodicu koja i sama pjeva u pjesmi koja odzvanja kroz cijeli njen život: „Veliča duša moja Gospodina, i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me svi naraštaji zvati blaženom“. Marija nas poziva da svaki novi dan nove godine činimo isto; stavljamo svoje povjerenje u Božje ruke, ne predajući se materijalnim i prolaznim stvarima, nego Božjoj ljubavi. Istinska kći izabranoga naroda pamtila je i veličala Svevišnjega. Današnji početak nove godine, novoga vremena s Bogom, u sebi nosi poziv da se u ovoj godini ugledamo u Mariju; da poput nje u svojim srcima prebiremo sve ono što nam Bog daruje po svome Sinu.

Zadnji dan stare godine lijepo je provesti u molitvi. Otići na posljednju misu u toj godini i Bogu zahvaliti, jer sve dobro u njoj možda i nismo zaslužili.

ispovijedJutarnje mise, zornice…Kao da su tek nedavno počele, a već im se bliži kraj. Mnogi ih ljudi vole jer sudjelovanje na njima budi jedan poseban osjećaj prisnosti i zajedništva, kada još topli od kreveta, napola pospani, čupavi i sneni žurimo pronaći posljednje slobodno mjesto na zvuk zvona koja „kore lijene ljude, dozivlju ih, od sna bude“.

Ponekima cijelo vrijeme Došašća zvone uzalud, jer spavaju, pa prespavaju cijeli svoj život. Jednostavno nemaju vremena susresti se s Bogom i pomoliti se; a tek ispovijedati se… Bila sam nedavno na ispovijedi, dočekavši tako sam kraj Došašća. Govorim si; danas ću, sutra ću… i tako mi prođoše dani. Sve si nešto mislim kako ću sigurno biti među posljednjima koji će se pomiriti s Bogom, te čista i mirna srca dočekati Isusovo rođenje. Ono što me je zaista obradovalo, i što želim podijeliti s Vama, je trenutak dolaska i ulaska u Crkvu koja je bila prepuna vjernika koji su u dugim redovima čekali da „operu svoje haljine“ od grijeha, te ih obijele za susret s Jaganjcem. I u toj masi spoznah kako Bog čini čudesna djela onima koji ga ljube. Ne silom, već darom i vlastitim odabirom. A taj je put tako jednostavan. Tu večer odabrali su ga mnogi. Počinje uvijek skromno, prvim korakom. Priznanjem, pa pokorom, te pomirenjem. Završava spoznajom kako nas tek ono pripravlja na dostojno slavimo veličanstveno rođenje Sina Božjega. Boga, moga i tvoga. I zato, ne spavaj čitaoče, jer ne znaš hoćeš li nagodinu čuti zvuk crkvenih zvona. Probudi se, još sada, „jer Bog ti tvoj već dolazi“!

zupa duha svetoga nustar 8

drinskeCrkva se 15. prosinca sjeća hrabre i nesebične žrtve časnih sestara koje su u ljubavi za Krista, kojemu su posvetile svoje djevičanstvo, bile spremnije umrijeti nego pogaziti svetinje za koje su živjele. Zbog toga su im presudile oštrice četničkih noževa kojima su izboli njihova tijela. Drinske mučenice su blaženice, časne sestre Družbe kćeri Božje ljubavi, mučki ubijene odstranečetnika na današnji dan, 1941 godine, na obali rijeke Drine kod Goražda. Časne sestre, Kćeri Božje ljubavi, došle su u Sarajevo 1882. na poziv nadbiskupa Josipa Stadlera.

Poslala ih je utemeljiteljica reda, službenica Božja Franziska Lechner. Otvorile su 1911 godine na Palama kod Sarajeva samostan „Marijin dom“. Vodile su osnovnu školu i pomagale svima, bez obzira na vjeru i narodnost. Zahvaljujući nesebičnosti i ljubavi ovih sestara, Marijin dom na Palama je bio nadaleko poznat, a mještani i stanovnici okolnih sela zvali su ga „gostinjcem siromaha”. Ratne godine 1941, u samostanu na Palama nalazile su se: predstojnica, časna sestra Jula (Kata) Ivanišević, Hrvatica, rođena 25. XI. 1893. u Godinjaku kod Starog Petrovog Sela, časna sestra Berchmana (Karoline Anna) Leidenix, Austrijanka, rođena 28. XI. 1865. u Enzersdorfu (Donja Austrija), časna sestra Krizina (Josipa) Bojanc, Slovenka, rođena 14. V. 1885. u Zbureu kod Šmarjeških Toplica, časna sestra Antonija (Josipa) Fabjan, Slovenka, rođena 23. I. 1907. u Malom Lipju kod Žužemberka i časna sestra Bernadeta (Terezija) Banja, Hrvatica mađarskog podrijetla, rođena 18. VI. 1912. u Velikom Grđevcu. Četnici su 11. prosinca 1941. opkolili Marijin dom, opljačkali ga i odveli u zarobljeništvo sve redovnice. Vodili su ih po hladnoći i snijegu, bez tople odjeće, uz prijetnje i vrijeđanje, do Carevih voda i Sjetline. Tamo je najstarija među njima, časna sestra Berchmana, shrvana od puta zaostala, a ubijena je 23. prosinca 1941. u Sjetlini. Ostale četiri časne sestre odvedene su do Goražda, kamo su stigle 15. prosinca 1941. Smještene su u zgradu vojarne, na drugom katu. Vojarnom je tada zapovijedao major Jezdimir Dangić. Pijani četnici noću su provalili u sobe, u kojima su se nalazile časne sestre i nasrnuli na njih. Sestre su tada jedna za drugom iskočile kroz prozor uz povike „Isuse, spasi nas!” Nakon toga su ih četnici u dvorištu izboli noževima i sutradan bacili u rijeku Drinu. Drinske mučenice su simboli svih nevinih žrtava pakla rata, koji gazi sve vrijednosti i ponižava svaku svetinju. Papa Benedikt XVI. potpisao je 14. siječnja 2011. dekret o mučeništvu Drinskih mučenica, a 1. svibnja 2011. dekret o njihovoj beatifikaciji. Svečana beatifikacija Drinskih mučenica održana je 24. rujna 2011. u Sarajevu, u Olimpijskoj dvorani Zetra. Šezdesetak godina poslije njihove smrti četnici su ponovno izronili iz mraka povijesti. Krv mnogih žrtava još se suši na njihovim rukama. Krv malih, neznanih, nevinih i svetih. Na zemlji ubijenih, na nebu blaženih…

zupa duha svetoga nustar 6

svlucijaIme Lucija dolazi od latinske imenice lux i znači svjetlo, sjaj, jasnoću, a u daljnjem smislu označava oko, život, prosvijetljenost svijetlom vjere. Na blagdan svete Lucije sije se pšenica kao simbol novog života, rađanja i rasta. Dvanaest dana koji nas dijele do Božića predstavlja tako dvanaest mjeseci u godini, pa ako je vjerovati starim predajama, vrijeme kakvo će nam biti tih dvanaest dana biti će takvo i dvanaest mjeseci iduće godine. Sveta Lucija ( 284. – 303. g. ) podnijela je mučeništvo za vrijeme vladavine cara Dioklecijana. Rođena je u kršćanskoj obitelji u Sirakuzi koja je bila važno trgovačko središte Sicilije. Sirakuza je bila grad koji je na kršćanstvo obratio biskup Marcijan a tamo je poslan od samog sv. Petra. Kršćanska zajednica u Sirakuzi je bila velika i brojna. Lucijina obitelj je bila bogata, plemenita i uvažena u društvu.

 

Majka joj se zvala Eutihija, a otac Lucije pa je Lucija vjerojatno dobila ime po svome ocu, jer je prvorođeno dijete naslijeđivalo očevo ime. Kako je Lucija rasla u njoj je sazrijevala odluka da se u potpunosti posveti Bogu. Daje u tajnosti zavjet djevičanstva kojemu pokušava ostati vjerna do kraja. Prilikom jednog hodočašća na grob svete Agate njena tajna dolazi na vidjelo. Majka joj postaje najboljom saveznicom i na Lucijinu zamolbu proda sve imanje a zaradu podijeli siromasima i ubogima. Takvo što su mogli uraditi samo kršćani pa Lucijin zaručnik, ljut što je ostao i bez zaručnice, i bez imanja, prijavljuje Luciju namjesniku Paskaziju. On je dovede k sebi i da bi se obranila od lažnih optužbi, zatraži od nje da prinese žrtvu rimskim bogovima. Ona odbije njegove naloge i time si zapečati sudbinu. Predaja kaže da je Paskazije naredio vojnicima da je svežu na lomaču, poliju uljem i zapale. Lomača je se nije niti dotaknula, pa je vojnici izvlače iz vatre i odlučuju smaknuti mačem. Prije nego što su joj odrubili glavu zaželjela je obratiti se okupljenom mnoštvu. Tada je prorekla pad rimskog carstva i skoru smrt cara Dioklecijana, kao i prestanak progona kršćana koji će donijeti mir Crkvi. Pokopana je u katakombama i ubrzo joj na grob hodočaste vjernici dobivajući njenim zagovorom različite milosti. U 5.stoljeću iznad groba podiže se bazilika njoj posvećena. Štovanje svete Lucije ubrzo prelazi granice Sicilije. Papa sveti Grgur Veliki (+ 604.) uvodi njeno ime u misni kanon. Tijelo svete Lucije ostaje više stoljeća u Sirakuzi. Prilikom prodora Arapa na Siciliju 878.godine tijelo joj je sakriveno na sigurno mjesto. 1040. godine pod vodstvom bizantskog cara Sirakuza je oslobođena od Arapa a tijelo svete Lucije je za nagradu preneseno u Carigrad. 1204. godine venecijanci osvajaju Carigrad i tijelo svoje svetice vraćaju nazad u domovinu. Relikvije svete Lucije se od 13. prosinca 1981. izlažu na čašćenje.

Mnogostruka je zaštitnica – vida i očiju, slijepih (tjelesno i duhovno), ratara, lađara, krojača, pisaca, vratara i kovača.