Početak iz punine Božje ljubavi

Bog je iz preobilja svoje dobrote i svoga bitka stvorio svijet, a u njemu čovjeka kao svoga partnera. I svijetu i čovjeku odredio je granicu koja je samo njemu znana. Sve osim sebe Bog je ograničio kategorijom vremena. A da je sve na ovome svijetu prolazno svjedoči nam najbolje dolazak Nove godine. Svake godine se radujemo nečemu što nas dovodi sve bliže našem kraju.

Iako čovjek slavi Novu godinu i veseli joj se, pa za njen doček priređuje neviđena slavlja, a ne doživljava je kroz vjerničku dimenziju skorog susreta sa Gospodinom, pitamo se što taj čovjek slavi osim činjenice da mu se vlastito postojanje bliži kraju. I tami. Onima koji vjeruju znano je da sreća i radost vremena koji dolazi ovise samo o nama samima, a ne o položaju zvijezda na dan našeg rođenja ili proročkoj karti tarota. Stoga kršćanski početak nije početak iz ništavila, nego početak koji nam dolazi iz punine Božje naklonosti spram čovjeka. Naklonosti koja se najbolje očitovala u suradnji Boga i jedne žene, koja je primila puninu milosti Božje postajući po Duhu Svetome Majka Sina Božjega. Zbog toga se ugledajmo na Mariju Bogorodicu koja i sama pjeva u pjesmi koja odzvanja kroz cijeli njen život: „Veliča duša moja Gospodina, i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me svi naraštaji zvati blaženom“. Marija nas poziva da svaki novi dan nove godine činimo isto; stavljamo svoje povjerenje u Božje ruke, ne predajući se materijalnim i prolaznim stvarima, nego Božjoj ljubavi. Istinska kći izabranoga naroda pamtila je i veličala Svevišnjega. Današnji početak nove godine, novoga vremena s Bogom, u sebi nosi poziv da se u ovoj godini ugledamo u Mariju; da poput nje u svojim srcima prebiremo sve ono što nam Bog daruje po svome Sinu.

Zadnji dan stare godine lijepo je provesti u molitvi. Otići na posljednju misu u toj godini i Bogu zahvaliti, jer sve dobro u njoj možda i nismo zaslužili.