zupa duha svetoga nustar 11

sv Ivan nepomukSveti Ivan Nepomuk je češki svetac i mučenik. Rodio se oko 1345 g. u češkom mjestu Pomuku (Nepomuku), po kojem je i dobio naziv. Bio je doktor crkvenog prava, te generalni vikar praškog nadbiskupa.

Povijest ga pamti kao glasovitog propovjednika koji je obratio stotine izgubljenih nevoljnika. U žaru svoga poziva i poslanja bio je dovoljno hrabar da se suprotstavi kralju, koji ga daje zatvoriti, potom mučiti, te poslije svega baciti u rijeku Vltavu s Karlova mosta 1393. Na mnogim mostovima u Europi ali i u našim krajevima nalazi se kip svetog Ivana Nepomuka. Prema legendi, sveti Ivan Nepomuk bio je ispovjednik svoje kraljice, te nije htio ono što mu je ispovjedila izdati kralju.

To je bio osnovni razlog zbog čega ga je kralj dao pogubiti. Zbog čuvanja ispovjedne tajne proglašen je mučenikom i svecem. Bio je pravi branitelj Crkve. Njegov kip tako možemo prepoznati po prstu koji drži na ustima, kojim simbolično prikazuje važnost šutnje i dužnost čuvanja povjerene tajne.

Blaženim ga je proglasio papa Inocent XIII. 1721., a svetim papa Benedikt XIII. 1729. godine. Zaštitnik je od kleveta, odavanja i čuvanja tajni, valjane ispovijedi, te graditelja mostova.

16. svibnja Crkva slavi blagdan svetog Ivana Nepomuka. Vrjednote za koje je živio i umro i danas su jednako vrijedne. Po primjeru sveca „šutnje“ stavimo si ponekad sami prst na usta, jer šutnja donosi više ploda nego bezbroj nepromišljeno izgovorenih riječi.

zupa duha svetoga nustar 13

pape

 

Papa Ivan XXIII., pravim imenom Angelo Giuseppe Roncalli rođen je 25. studenog 1881. godine u selu Sotto il Monte nedaleko od talijanskog grada Bergama. , 28. listopada 1958., nakon jedanaest krugova glasovanja i s trideset osam glasova, izabran je za nasljednika svetog Petra. Upitan koje će ime uzeti kao Papa, odgovorio je: “Zvat ću se Ivan – (Ioannes Vocabor), po uzoru na svoga oca, na Ivana Krstitelja i Ivana Apostola”. Papinsko geslo bilo je “Posluh i mir”. Sahranjen je u kripti Bazilike sv. Petra. Papa Ivan Pavao II. 2000. proglasio ga je blaženim, a njegovo tijelo je preneseno u Baziliku sv. Petra, gdje je i danas izloženo pogledima hodočasnika.

 

Blaženi Ivan Pavao II., lat. Beatus Ioannes Paulus PP. II., rođen je kao Karol Józef Wojtyła, 264. nasljednik apostola Petra, bio je papa od 16. listopada 1978. do smrti 2005. godine. Rođen je 18. svibnja 1920. u Wadowicama,gradu udaljenom 50-tak kilometara od Krakova, Poljska. 16. listopada 1978. Karol Wojtyła izabran je za Papu. Za vrijeme svog pontifikata Ivan Pavao II. bio je na 104 apostolska putovanja. Treći posjet Hrvatskoj u lipnju bio je 100. apostolsko putovanje Ivana Pavla II. U 26 godina svojeg pontifikata papaje posjetio 130 zemalja. Papa je umro 02.travnja 2005. godine u Vatikanu.

zupa duha svetoga nustar 8

emausNa uskrsni ponedjeljak dva učenika odlaze iz Jeruzalema. Na putu za Emaus pridružuje im se Uskrsli Gospodin. I dok im je govorio i tumačio Pisma gorjelo im je srce, ali ga nisu prepoznali. Izgubili su nadu. Tuga im je zatvorila oči, sve do trenutka kada je razlomio kruh. Tada prepoznaše Gospodina u putniku koji ih je pratio na putu. I njihova radost postade neizmjerna.

Isus silazi s neba da bi putovao s čovjekom, dok čovjek svoj put podređuje nebu. Noseći u srcu najveću vijest koja je ikada dana svijetu, radosnu vijest na koju se oslanjaju nade ljudskog roda za vrijeme i za vječnost! Isus je živ! Putem za Emaus kroči cijeli svijet! Gospodin je otvorio Božje putove na zemlji, i palom čovjeku vratio nadu!

zupa duha svetoga nustar 10

grob

 

Velika subota je dan tišine i mira… sve je utihnulo i čeka. Ogoljen oltar u crkvi. Nema slavlja ni pjesme. Stoji samo čovjek začuđen pred konačnosti smrti i vlastitog kraja. Umro je Bog, dobrota sama. Čovjek je dovršio svoje nedjelo.

U grobu leži Bog sam i čeka tebe sa svim tvojim mukama i teškoćama, a dan polako prolazi.

zupa duha svetoga nustar 9

Osvijetlati misterij smrti, a potom se i teološki osvrnuti na sam fenomen smrti kao konačni kraj čovjekova bivstvovanja na zemlji, predstavlja određenu poteškoću, jer smrt je nepoznanica svima nama. Ovo korizmeno vrijeme u koje smo polako ušli, a koje nas uvodi u događaj Kristove smrti na Veliki petak, nameće uvijek iznova pitanje smrti kao jedno od egzistencijalnih pitanja koje si čovjek postavlja, dovodeći ga u konačnici do Kristova križa, i nade, koju čovjek pronalazi u njemu. Na Kristovom križu, na kojem smrt nema posljednju riječ, počinje za vjernika život.

            Patnja i smrt su uvjet ljudskosti. Bez boli, patnje i smrti čovjek bi bio samotni Bog ili beživotna materija. Ne bi, kao takav, imao potrebe ni za kim i ni za čim, niti bi, kao takav, bio sposoban ljubiti Boga ili čovjeka. Upravo radi vremena koje mu je darovano svjestan je vremenske, ali i svoje osobne prolaznosti. I to ga nagoni da živi što kvalitetnije i kvantitetnije, kao slobodno i ljubljeno Božje biće. Traganje za Bogom ili onostranošću traje od samih početaka čovječanstva. Svaka religija u sebi nosi pečat traženja za smislom osobnoga kraja, vlastite smrtnosti. Ako bismo uspjeli zamisliti svijet bez smrti, morali bismo se dobro potruditi da budemo bolji stvoritelji od Stvoritelja ovoga svijeta. Zato je svaka težnja za izbjegavanjem smrti, težnja za definitivnom smrti ljudskosti. U samome činu potpunog ljudskog predanja smrti, postaje vidljiva djelatna ljubav kojom Bog spasava svoje ljubljeno biće. Jedini odgovor smrti koji je i sam Bog mogao dati – bilo je predati se ništavilu i zlu – i pobijediti ga na križu. U tome se očitovala sva mistika (ne)logičnosti; Stvoritelj stavlja sam sebe u svoje granice, prepušta se prostoru u kojem nema ovlasti, obuhvaća ga tama koja tamo vlada. Ipak, vjernika Isusova smrt uči trećem putu. U Spasiteljevoj smrti otkrivamo granice svoje nemogućnosti i Kristove mogućnosti, koja nam otvara vrata – spasenja i otkupljenja. I u toj činjenici pobjede nad smrću leži neizrečena nada da život ima smisla, i da smrt nema konačnu riječ.

            Čovjeku je smrt neizbježan problem. Današnje suvremeno društvo uhvatilo se „u koštac“ sa smrću – želeći je zaustaviti, odgoditi, produžiti vrijeme življenja i trenutak umiranja, odgoditi je „za poslije“. Poznato je da samo čovjek umire. Životinja ugiba. Smisao, koji čovjek želi dati svome životu nalazi se u njegovoj osobnoj „moći“, koju samo smrt ograničava. Ipak, i u te trenutke (ne)moći ljudske egzistencije, čovjek je umiješao svoje prste. U današnjem društvu tako postaje „in“ uplesti svoje prste u sami čin ljudskog postojanja ili nestajanja čovjeka sa ovoga svijeta. Stotine (ne)opravdanih medicinskih razloga pronaći će svoje opravdanje da bi nekome dale ili oduzele život. Tako sve više sami sebe dovodimo u proturječje koje dotiče krajnje granice našega moralnog i etičkog življenja. Trebamo li skratiti muke neizlječivim bolesnicima koji trpe ili ih služiti, pomažući im da osjete djelić ljubavi kojima bi voljeli da i sami jednom budu ljubljeni. Skrb o umirućima još nije dovoljno zaživjela u svijesti čovječanstva. Naprotiv, svijest o vlastitoj ograničenosti o pitanjima života i smrti, nije većini ni došla do svijesti. Sve to, ovo društvo polako i sigurno, uništava. Jednostavnije rečeno, danas se čovjek „voli“ igrati Boga, pa stvara ili uništava sebi slične, opravdavajući to napretkom u znanosti; novim i suvremenim mišljenjem koje bi nas trebalo odmaknuti od (za)ostale fame Boga koji, kao, sve stvara i svemu daje život.

            Kao što led ukrućuje svako biće te time zaustavlja i prekida cjelokupno događanje života, tako i smrt zaustavlja i prekida čovjeka, čini ga beživotnim, jer ga pripušta njemu samomu i odvaja ga od drugoga. Svatko je u životu doživio jednu od te dvije zaleđenosti. Takva iskustva nameću pitanje hoće li i smrt biti stanje koje će prijeći u vječnost, ili će na kraju biti prevladana. U mentalitetu današnjeg čovjeka može se primjetiti dvostruki stav spram pitanju o smrti: univerzalni pesimizam ovostranosti i individualni optimizam onostranosti. Univerzalni pesimizam želi reći da moderni čovjek više ne prihvaća crkvenu imaginaciju govora o životu poslije smrti, već kao opis ovostranosti, točnije, kao stanje čovjekove egzistencije, ovdje i sada.           Budući da je ideja Boga izblijedjela ili postala nevažna, govor o smrti gotovo je potpuno nestao, a tako i ideja o Božjem posljednjem, konačnom sudu. Modernom se čovjeku govor o smrti čini kao ostatak arhaičnih vremena, kada još nije bila dovoljno razvijena svijest o čovjekovu dostojanstvu te o raznim objektivnim uvjetovanostima ( društvenim, genetskim), koje ga danas oslobađaju odgovornosti.

            Promatrajući temu smrti i promišljajući o njoj sa različitih stajališta, možemo biti sretniji od drugih, jer gledana sa kršćanskog stajališta, ona je ona koja nam daruje nadu u vječni život, jer, kako kaže sveti Pavao: „moramo umrijeti da bismo živjeli“.

zupa duha svetoga nustar 5

Posljednja Isusova večera i sve što se tada dogodilo, daleka je prošlost i od nje nas dijeli velika vremenska udaljenost. No, misao nas može prenijeti u ono doba, u onu svetu večer, u dvoranu Posljednje Isusove večere koju On blaguje sa svojim učenicima, apostolima.
Koliko je važno i teško to blagovanje? Samo mu ime kazuje „posljednje“; i poslije njega nije više moguće to činiti zajedno s Njime. Pa i sam lijepo kaže: „Ovo činite meni na spomen!“, jer zna da njega više neće biti. Tko da to čini, kada, kako?; pretpostavljamo da apostolima tada nije bilo jasno. Da su apostoli imali vremena za razmatranje, vidjeli bi već tada kako Isus ljubi do kraja. Neizmjerni Bog do samoga kraja ljubi čovjeka, jer sebe daje za svakoga od nas i sa svakom svetom se pričesti sa čovjekom ujedinjuje. Ljubav tako postaje hrana za prijatelje, ali i neprijatelje, jer i oni je uzimaju – a takva ljubav je neshvatljiva, i jedino se po njoj dolazi k Bogu. „Nitko ne može doći Ocu, osim po meni!“ – reče Isus.

Divimo se tajni Utjelovljenja, divimo se Isusovom javnom djelovanju, nauku i čudesima, divimo se Njegovoj mudrosti, divimo se smrti i uskrsnuću! Koliko se neizmjerno više trebamo diviti Euharistiji. Bez nje bi naše crkve bile samo lijepi prostori a naše bazilike i katedrale samo dokaz vrhunskog umijeća graditeljstva i arhitekture, dvorane za ples… – kad u njima ne bi bilo Isusa, živoga Boga koji u njima prebiva!

Zbog toga je Veliki četvrtak zaista veliki. To je spomenik velike i dirljive Isusove dobrote. Veliki četvrtak – stoga je prvo svećeničko ređenje, prva sveta pričest, prva sveta misa prikazana rukama najvišeg i najdostojnijeg od svih svećenika. Najuzvišenije stvari su tu izražene najjednostavnijim riječima: uzmite i jedite, uzmite i pijte…meni na spomen!

zupa duha svetoga nustar 4

cvjetnica1Cvjetnica ili Nedjelja Muke zadnja je korizmena nedjelja. Hrvatske kršćanske nazive za korizmene nedjelje prije Uskrsa polako ali sigurno ostavljamo zaboravu, pa se tako prvih pet naziva za nedjelje neopaženo, ali sigurno izgubilo iz upotrebe. To su Čista, Pačista, Bezimena, Sredoposna i Gluha nedjelja.

Cvjetnica daje najjači otpor jer se najduže zadržala u tradiciji. Vezana je uz običaj po kojem se na cvetnu nedjelju umivamo u cvijeću, a maslinove grančice i ostale vjesnike proljeća nosimo na blagoslov u crkvu, kako bi nam posvećeni donijeli blagoslov u kuću. Zbog toga Cvjetnica najjače odolijeva zaboravu.

Kada iz perspektive današnjeg vremena razmatramo Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem, možemo u njemu vidjeti hrabrost i odlučnost kojom Isus stupa ka konačnom dovršenju svoje božanske „misije“ na zemlji. Isus uz klicanje naroda ulazi u Jeruzalem – ulazi u naš život, naš prostor i naše vrijeme, skrovito i jednostavno. Pokazuje nam da ljudsko oduševljenje ne traje dugo i nije postojano. Oni koji su ga slavili danas, razapet će ga sutra. Njegov ulazak u Jeruzalem je slika njegova duhovnog ulaska u naš život, u kojem ga, baš poput gomile u Jeruzalemu, dočekujemo s cvijećem, ili mu na ramena stavljamo i svoj križ.

kusnja       Broj 40 je u Novom zavjetu usmjeren na djelovanje Isusa Krista, te su pojedine faze njegova života obilježene tim brojem. 40 dana Isus je kušan u pustinji, a isto je toliko dana od Uskrsnuća do njegova Uzašašća na nebo. Korizma traje 40 dana. Od Pepelnice – i podsjećanja da smo prah i pepeo, do Uskrsa – i veličanstvene Kristove pobjede nad smrću kojom nam je otvorio vrata neba u vječni život, točno je 40 dana. Stoga je ovaj 40-dnevni hod kroz korizmu sažetak našega života, koji nam kao skraćeni igrokaz stavlja pred oči njegovu prolaznost.

       Isusu je đavao nudio vlasti i časti – kušnje kojima smo i sami kušani. Isus je nakon 40 dana gladan, i ustrajno napastovan od đavla koji ga iskušava zemaljskim počastima. Želi u Isusu probuditi ljudske strasti, tako da zaboravi Boga. Pa na kraju biva pobjeđen. Sve to i pred nas postavlja život. Đavlova trpeza obiluje neodoljivim jelima. No uvijek se možemo zapitati, kada smo gladni – hranimo li se Božjom riječju ili zabranjenim slasticama, osnaženi njome – ne kušamo li ponekad Boga nepotrebnim zalogajem? U prilici da postanemo časni i moćni – ne posustanemo li ponekad kao ljudi, pa nas želje odvedu od spoznaje da kao djeca Božja imamo sve – samo Boga ponekad zaboravljamo. Stoga je korizma idealno vrijeme intenzivnog hoda sa Bogom, te osobnog jačanja u kušnjama vlastitog života. Ulazak u vlastitu pustinju najljepše je mjesto susreta s Njime.

 

Kušnja u pustinji

kusnja1       Prva korizmena nedjelja donosi nam čitanje evanđelista Mateja o Isusovom četrdesetdnevnom boravku u pustinji. Glavna misao svih misnih čitanja prve nedjelje je kušnja – te Isusov odgovor na iskušavanje kojim ga kuša đavao. Pustinja je sama po sebi mjesto koje je na prvi pogled neprikladno za život te za ljudski boravak. Siva, nepregledna područja ispunjena pjeskom, užarena suncem, bez zelenila, osim pokoje oaze, nisu mjesta na koje bi voljeli otići ili na njima biti ostavljeni.

      Isus, naprotiv, odlazi u pustinju na četrdeset dana da se tamo sabere, te pripravi za svoje javno djelovanje. Uza sve negostoljubive čimbenike takvoga mjesta, on još i posti. Isus je na mukama koje mu donosi pustinja – oko njega, i pustinja – u njemu. Ipak, on mora ojačati svoj duh da pobijedi đavolske napasti kojima je kušan, pa da nakon tih četrdeset dana izađe kao pobjednik. Simbolika broja 40 nalazi svoje korijene još u Starom zavjetu; Izraelci putuju kroz pustinju 40 godina do Obećane zemlje, 40 godina vlada kralj David, 40 dana i 40 noći traje potop, Mosije boravi na Sinaju 40 dana, Ilija 40 dana putuje do svete gore Horeba, Ninivljanima se predskazuje propast nakon 40 dana ne obrate li se…

zupa duha svetoga nustar 3

maskeTradicija stara nekoliko stoljeća slamka je spasa za one koji nam na kulturan način žele predočiti koliku važnost pridaju tome da zaista vole, pa bar na jedan dan, biti netko drugi. To što je pojedini običaj preživio nekoliko stoljeća ne mora značiti da je hvale vrijedan.

Ako je mrtvilo zime preteško pritisnulo duh čovjeka koji se raduje prvom proljetnom suncu, nije mu dalo razlog da radujući se, dolazi svojom maskom do samoga ruba dobroga ukusa. Promatrajući povorke maski koje su zaposjele naša sela i gradove, nalazimo u njima previše neukusa, pa i više od toga. Pri tome se upotrebljava sve što se upotrijebiti da, pa se pri tome služi i onim što bi barem iz poštovanja trebalo ostati po strani. Kršćanstvo ne zbranjuje poklade. Nema ničeg lošeg u tome da se čovjek raduje kraju zime, toplijim danima, buđenju zemlje i novom životu, ako se zaista raduje tomu. Samo bi trebao imati na umu, da radost, kao i sve u životu, ima granice.

zupa duha svetoga nustar 10

gospa lurdGradić Lurd (Lurds) nalazi se na krajnjem zapadu Francuske. U njemu zbio događaj koji je obilježio XIX stoljeće. Od 11. veljače do 16. srpnja 1858. godine Blažena Djevica Marija tamo se ukazala osamnaest puta četrnaestogodišnjoj djevojčici Bernardici Soubirous. Strogi lurdski župnik zatražio je tada od djevojčice da pita nepoznatu osobu koju je opisivala „kao lijepu Gospođu odjevenu u bijelo“ tko je, ako želi da se na tom mjestu sagradi kapelica i da joj hodočaste vjernici.

http://www.vjeraidjela.com/lourdes-film/

Prigodom svoga šesnaestog ukazanja 25. ožujka 1858., na blagdan Blagovijesti, Marija je djevojčici na pitanje odgovorila: „Ja sam Bezgrješno začeće.“ Tim riječima Gospa je potvrdila nauk Crkve o njezinom bezgrješnom začeću, o istočnom grijehu i o njezinoj ulozi u povijesti. Naime, četiri godine prije, 8. prosinca 1854. godine, papa Pio IX. proglasio je dogmu Bezgrješnog začeća (Ineffabilis Deus ).Prema nauku Crkve, Bog nikada pojedincu ne daje milost samo zbog njega osobno, već je uvijek to na dobro zajednice i zajedništva Boga sa ljudima. Budući da je Marija, kao nitko drugi u povijesti spasenja obdarena mnogim milostima, ona ne može ostati neosjetljiva na potrebe ljudi. Stoga nam je najizvrsnija zagovornica Kristove milosti.

Marija kao prva spašena, u zajedništvu sa svojim Sinom, iako nema izravnu ulogu u činu spasenja, posreduje za nas kod svoga Sina radi svih koji joj se utječu u svojim potrebama svojim molitvama. Definiranjem dogme stavljena je kruna na sva dotadašnja razmišljanja i vjerovanja. Učinio je to papa, prije toga upitavši sve biskupe svijeta, što vjeruju oni i njihov puk o toj Marijinoj povlastici. Događaj Lurda, četiri godine poslije, bio je kruna svih dotadašnjih razmišljanja i vjerovanja. Marija je u njemu potvrdila ono što je Crkveno učiteljstvo definiralo četiri godine prije.

Ono izvanredno što se u tom malenom gradiću zbilo dogodilo se u vremenu koje je bilo teško za Crkvu i kršćanstvo. U to doba završavao je stari svijet, a započinjao novi koji se nije gradio na Evanđelju, koji nije težio Božjem kraljevstvu, nego je išao putem otpada od Boga i Crkve. To je stoljeće obilježila bijeda naroda koji je jedva preživljavao od malih nadnica, pokrivajući njima osnovne potrebe za hranom. Uvjeti stanovanja i rada bili su užasni i vrijedni prezira. Počela je materijalistička epoha u kojoj je novac postajao zakon ljudske vrijednosti. Bilo je to i vrijeme obilježeno ateizmom, pozitivizmom, racionalizmom… vrijeme koje je na sve načine željelo čovjeka odvojiti od Boga.

U tim vremenima, teškim za Crkvu, u Lurdu se ukazala Djevica Marija. Ona je osvijetlila mračno vrijeme XIX stoljeća i probudila novi osjećaj za Crkvu i stare svetinje. U novonastalim prilikama Bog nam je progovorio po Mariji, Majci svoga Sina – preko Lurda, Fatime, Baneuxa…i progovara tako sve do današnjih dana. Oni koji ga čuju, neka zahvale Djevici Bezgrješnoj – Gospi Lurdskoj, Majci Mariji.