zupa duha svetoga nustar 4

Pio23. rujna u Crkvi slavimo blagdan u kojem se spominjemo jednog, meni veoma dragog svetca, svetog Pia iz Pietrelcine. Otac Pio je u samo središte svoga života i apostolskog predanja stavio križ našega Gospodina Isusa Krista, nalazeći u njemu snagu, mudrost i ponos.

Film Sveti otac Pio – 1. dio

Film Sveti otac Pio – 2. dio

Raspetom Gospodinu posvećivao je svu svoju ljubav, žrtvujući sebe za spasenje svijeta. Činio je to tako savršeno da je zaista mogao reći: „ S Kristom sam raspet. Živim, ali ne živim više ja, nego živi u meni Krist.“ Rođen je 1887. godine u mjestu Pietrelcina u Italiji. Imao je šesnaest godina kada je odlučio ući u novicijat fratara, pa je tamo i zaređen za svećenika sedam godina kasnije. Godine 1918. na njegovu tijelu pojavile su se stigme (rane na mjestima na kojima ih je imao i Isus). Njima je ostao obilježen sve do svoje smrti 1968. godine. Svoju službu vršio je u franjevačkom samostanu San Giovanni Rotondo u kojem je ostao do kraja života, služeći vjerno, predano i neumorno mnoštvo vjernika koji su tražili Boga kroz sakramente euharistije i pomirenja. Slavljenje svete mise stavljalo je pred oči puku puninu njegove duhovnosti, koju je izgrađivao čestom molitvom. Znao je govoriti da u knjigama tražimo Boga a u molitvi ga nalazimo. Sve što je želio za sebe bilo je ostati siromašni fratar koji moli, u duhu siromaštva, nenavezan na zemaljska dobra, žudeći za nebeskim. Već za života otac Pio živio je na glasu svetosti. Poslije njegove smrti po njegovom su se zagovoru događala čudesna ozdravljenja. Proglašen je blaženim 2. svibnja 1999. g. u Rimu od pape Ivana Pavla II., a tri godine poslije, isti papa proglasio ga je svetim, 16. lipnja 2002. godine.

Prije proglašenja svetim, Crkva je pomno ispitala sve događaje koji su prethodili postupku kanonizacije oca Pia. 2008. godine, 40 godina poslije njegove smrti, njegovo je tijelo ekshumirano iz samostanske grobnice u kojoj je pronađeno savršeno očuvano, te je podvrgnuto pomnim pregledima stručnjaka. Danas je izloženo u kristalnom kovčegu u kripti crkve Santa Maria delle Grazie u gradu San Giovanni Rotondo u južnoj Pugliji, kamo danomice dolaze kolone hodočasnika koji se svecu naših dana i našega stoljeća utječu u svojim potrebama.

zupa duha svetoga nustar 8

„…ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu…“

 

krizKad danas iz perspektive dvadeset vjekova razmatramo kalvarijski događaj, ponosno upiremo pogled i srce u raspelo da se zahvalimo Kristu što nije poslušao vikanje mnoštva i sišao sa križa, nego je zaželio biti na njemu da tako sve nas privuče k sebi.
Križ je mjesto pobjede, a ne poraza. Križ je izvor života, a ne smrti. Križ nije samo simbol, sveti znak. Križ je život. Iz križa izvire život kako za Krista, tako i za svakog čovjeka. Križ postaje izvorom najveće ljubavi. Kad je iz ljubavi prihvaćen, tada je to blagoslov za čovjeka i za svijet. Kad ga odbacujem i ne prihvaćam, satire me i nije blagoslov nego prokletstvo.

 

14. rujna, katolička crkva slavi blagdan Uzvišenja Svetoga Križa, slavnoga križa. Križ je mjesto Kristove pobjede. Na njemu je Božji Sin osudio »kneza ovoga svijeta« i razotkrio zloću grijeha. Sa svoga križa privukao je k sebi sve grješnike (Iv 12,32) i objavio ljubav Boga Oca koji ga je poslao. Izdišući na njemu prinosi žrtvu po kojoj je oduzeo grijeh svijeta i zahvalio svom Ocu sa svima koje spašava. 

Dana 14. rujna 335. godine posvećena je bazilika uskrsnuća, koju je sagradio car Konstantin blizu mjesta Kristova raspeća. Od 4. stoljeća kršćani istoka svečano slave blagdan u čast Spasiteljeva križa. 

zupa duha svetoga nustar 2

mala gospaDan u kojem je rođena Djevica treba častiti sa najvećom svečanošću. Taj dan rodila se ona koja je već u majčinskoj utrobi primila milost da se rodi svetom i neokaljanom. Zbog toga Marija ne treba lažne počasti jer je i onako puna istinskih naslova i visokih znakova dostojanstva. Ona je puna Duha Svetoga koji svojom snagom posvećuje onoga koga ispunjava.

Nepisano pravilo srednjovjekovlja bila je vjera u posvećenje kojima je Bog obdarivao odabrane, a koja je bila usko povezana sa srednjovjekovnom teologijom grijeha. Bog opravdava izabrane po svojoj milosti. Posvećenje Duhom Svetim dovoljno je jako da bi i u slučaju smrti posvećenoga bilo dovoljno moćno oprostiti vremenitu kaznu osude. Ono što je bilo dano malobrojnim smrtnicima, nije mogao Bog uskratiti toliko velikoj Djevici po kojoj su ti isti smrtnici izronili na život. Zbog toga je pravilno misliti da je Marija prije posvećena nego rođena, i nema ništa loše smatrati svetim dan njezina rođenja. Mariji je darovana milost obilatog Božjeg blagoslova posvećenja, koji je posvetio ne samo njeno rođenje, nego ju je sačuvao od svakoga daljnjeg grijeha. Takvo što nije darovano nijednoj ženi, niti ikome rođenom od žene. Sveta Djevica zadobila je posebne povlastice da dok rađa pogubitelja grijeha i smrti, pribavlja svima dar života i pravednosti. Na njeno rođenje gledamo kao na sveti događaj, jer ga posvećuje beskrajna svetost izlazeći iz utrobe. Prema tomu, sveto je rođenje Djevice koje se časti, ali ne i začeće koje je to omogućilo. Zbog svega ovoga, pravilno je govoriti da postoje samo malobrojni ljudski sinovi kojima je dano da se rode u svetosti, ali im nije dano da u svetosti budu začeti, da bi se sačuvala povlastica začeća samo jednog čovjeka koji će svojim rođenjem sve posvetiti, i koji će dolazeći očistiti sve grijehe. Povlastica bezgrješnog začeća pripada samo Isusu Kristu. Gospodin je začet po Duhu Svetom, jer je jedini sam bio svet prije začeća. Svi ostali poslije njega trebaju ponizno priznati, pa i majka Njegova: „Evo, grješan sam već rođen i u grijehu me zače majka moja“ (Ps 50,7). Njenim rođenjem počinje era novoga čovječanstva kojemu po Mariji sviće nova zora.

zupa duha svetoga nustar 9

velika gospaU dogmi o Marijinu Uznesenju na nebo, koja je proglašena od pape Pija XII., 1.11. 1950. g. citirane su zanosite riječi koje je o događaju uznesenja izrekao Bernardov učenik Amadej još u XII. stoljeću. Slavlje Marijina Uznesenja tada je bilo velika svetkovina, osobito kod cistercita, koji su u svojoj liturgiji Mariji dali naslov Kraljica svijeta.

Jedne od najljepših misli o Mariji, još u dalekom 12. stoljeću, izišle su iz pera svetog Bernarda iz Clairvauxa. One i danas nisu izgubile ništa od svoje ljepote i dubine, svjedočeći vjerno Bernardovu ljubav prema Majci Božjoj. Stoga on, još sedam stoljeća prije službenog priznanja Crkve i proglašenja dogme o uznesenju Majke Božje u nebo, slavi taj jedinstveni događaj.

Za svetog Bernarda smisao svetkovine ne može biti drugi nego uzlaženje duše i tijela na nebo. Žena koja je primila Krista u svoje krilo ista je žena koju on prima u nebo, a ta žena je Marija. Bernard tako bez problema prihvaća za svetkovinu Marijino uznesenje.

O tome govori u svojem govoru o „Vodovodu“ i govoru o „Dvanaest zvijezda“, koji donose jednu cjelovitiju misao svetog naučitelja o Marijinu Uznesenju.

Za njega su Marijino Uznesenje i Kristovo Uzašašće dvije usporedne svetkovine. Kraj Marijina zemaljskog života pronašao je svoje ispunjenje i dovršenje u Kraljevstvu nebeskom, smatra Bernard. On opisuje veliku radost na nebu toga dana koje je imalo tu sreću da čuje, vidi i posjeduje Mariju. Tim događajem njenog uznesenja dogodila se razmjena darova između neba i zemlje, sklopljeno je trajno prijateljstvo, davno prekinuto neposluhom praroditelja. Sve što je radila, Gospa je radila zbog nas, i zbog toga ide pred nam da se zauzme za nas. I zato se možemo slobodno, s pouzdanjem, utjecati Mariji jer joj ne manjka ni moć, a ni dobra volja. Želeći jasnije prikazati Marijin doček na nebo, sveti Bernard ga uspoređuje sa silaskom Boga u njeno majčinsko krilo. To su dva, po njemu, neizreciva događaja – utjelovljenje i uznesenje. Ništa na zemlji nije bilo svetije i dostojnije od djevičanskog krila u koje je Bog bio primljen, pa zbog toga, i ništa nije plemenito kao prijestolje koje je sam Gospodin pripravio svojoj majci i na njega je postavio. Marijin trijumf je i naš trijumf, misli Bernard, jer je po njoj naša ljudska narav uzdignuta nad anđele. Njeno uzvišenje ima manju važnost nego sniženje Sina Božjeg u naše siromaštvo. Naslov Kraljice, koji Marija dobija po uznesenju, stvara odnose između nas i nje. Ona je Vladarica dobrote, a mi njeni ljubljeni podložnici. Sveti Bernard odmah poslije toga dodaje: „Na ovaj, dakle, izvor neka se požuri naša žedna duša, k ovom brdu milosrđa neka se naša bijeda utječe svim marom. Evo smo te, o blagoslovljena Djevice, dopratili, koliko smo mogli svojim željama i slijedili smo te barem izdaleka; neka sada unaprijed bude tvoja zadaća da milost koju si našla kod Boga iskažeš svijetu: postižući svojim svetim molitvama grješnicima oproštenje, bolesnima lijek, malodušnima jakost, žalosnima utjehu, onima koji su u opasnosti pomoć i izbavljenje. “Dok Djevica uzlazi – Krist silazi, pa je to najbolje vrijeme da svako smrtno tijelo progovori slaveći trenutak kada je uznesena majka utjelovljene Riječi. U toj se Djevici naša ljudska narav uzdigla nad besmrtne duhove. Ako smo joj odani, tada ne ćemo moći šutjeti o njezinoj slavi. Ako smo pak neplodni jezikom, ne će nam nevješt jezik moći poroditi plodnu misao, ali ne ćemo moći ni šutjeti o njoj. U Mariji Bernard vidi „onu koja dolazi iz pustinje“ puna užitaka, a čude joj se i sami knezovi nebeskog dvora, kao da bi joj najradije rekli: Koliko je i odakle to obilje užitaka njoj koja dolazi iz pustinje? Nadalje Bernard nastavlja: „Zašto da ne nazovem užitcima djevičanski ukras s darom plodnosti, ures poniznosti, kapajuće saće ljubavi, srdačno milosrđe, puninu milosti, povlasticu osobite slave? Uzlazeći iz pustinje, Kraljica je svijeta postala, kako pjeva Crkva, u svojoj raskoši lijepa i ugodna anđelima Božjim. Vrijedno je, mnogo se većim čudom čuditi da se Sin Božji umanjio na malo manje od anđela, negoli da je Majka Božja uzvišena nad anđele. Njegovo je, naime, poništenje postalo naša punina, njegove bijede postale su užici svijeta.“ Sada je najbolje vrijeme, piše Bernard, da svako tijelo progovori, kad je uznesena majka utjelovljene Riječi. Ne smije prestati sa hvalama ni ljudska smrtnost, jer se u Djevici uzdigla sama ljudska narav nad besmrtne duhove.

Krist je počeo djelo našega spasenja u krilu Marijinu koje je postalo središte svemira. Žena koja je primila Krista u svoje krilo ista je žena koju on sada prima u nebo. Onaj koji uzlazi na nebesa, piše Bernard – sin je Marijin, plod naše zemlje. K sebi uzima i majku svoju, jer je samo ona Kraljica neba, Vladarica svemira, Majka Božja. Po njenom uznesenju kliče nebo i zemlja se raduje. Sva joj stvorenja zahvaljuju, jer je u njoj i po njoj Svevišnji sve obnovio što je jednom stvorio.

zupa duha svetoga nustar 4

bonaventura
15. srpnja Crkva se liturgijski spominje jednog od najvećih franjevaca 13. stoljeća, svetoga Bonaventure. Rođen 1217. g. u Italiji, već u 17 godini postaje članom Male braće dobivši ime Bonaventura. Kao nadaren i pametan mladić  odlazi na studij u Pariz gdje ima sreću studirati sa još jednim velikim svecem Katoličke Crkve, svetim Tomom Akvinskim. Doktorira u 27-oj godini postavši tako jedan od najmlađih i najglasovitijih profesora na pariškom sveučilištu. Uklanjao se molitvi, a svu znanost i istinu pronalazio je u snazi križa.

 Legenda kaže kako je i svetom Tomi pokazao križ, kada ga je ovaj upitao gdje mu je biblioteka. Napisao je i životopis svetoga Franje, kojemu je bio suvremenik. Govorilo se da nema ništa ljepše nego čitati ono što piše jedan svetac o drugome. U 36. godini izabran je za generala svoga reda. Bio je proglašen kardinalom 1237. godine, te glavnim ravnateljem Drugog lionskog sabora te iste godine. Za vrijeme Sabora je obolio i umro u noći između 14. i 15. srpnja. Iz ruke pape Grgur X. primio je bolesničko pomazanje. Svecem je proglašen 1482. godine a crkvenim naučiteljem 100 godina kasnije, 1588. od pape Siksta V.

Učio je kako najbolje slijediti duh svetoga Franje, te govorio da jedna starica može ljubiti Boga više nego jedan doktor teologije. Svu znanost gledao je kao put – koji nas od filozofije do teologije, vodi ka ljubavi.

 

PRESLATKI I DOBRI ISUSE
(molitva sv. Bonaventure)

O preslatki i dobri Isuse! Oče svjetla!
Od tebe dolazi sve ono što je najbolje
i svaki savršeni dar,
pogledaj milosrdno na nas koji priznajemo, koji uistinu znamo
da bez tebe ne možemo ništa učiniti.
Ti, koji si za nas dao cijenu otkupa, dopusti nam, iako smo nedostojni takve cijene,
da se prepustimo tvojoj milosti, potpuno, sasvim i u svemu;
da bismo tako, oblikujući sebe prema slici tvoje muke
zadobili ponovno onu sliku koju smo grijehom izgubili,
sliku tvoga božanstva,
uz pomoć našeg Gospodina. Amen.

 

zupa duha svetoga nustar 9

benediktSveti Benedikt se rodio oko 480. godine u Nursiji (danas je to Norcia u blizini Perugie, u Italiji), zajedno sa sestrom blizankom, Skolastikom. Napustivši studij prava u Rimu, Benedikt se povukao u samoću, živeći isprva sa jednom zajednicom asketa, a potom sam, u jednoj pećini. Živio je tako oko tri godine, a glas o njegovoj svetosti se pročuo nadaleko. Potražili su ga monasi, kojima je umro opat, želeći ga postaviti za novoga opata, tj. poglavara samostana.

Još za života ljudi su ga smatrali svetim, kao i njegovu sestru Skolastiku. Umro je 21. ožujka 547. godine, a njegova sestra nešto prije njega 542.g. Njegovi posmrtni ostaci čuvaju se u Monte Cassinu, a njeni su preneseni u Francusku. Nazivamo ga ocem zapadnog monaštva, jer je uveo redovnički način života u Zapadnu Crkvu. Njegova pravila odredila su smjer na području vjere i kulture. Proglašen je od pape Pavla VI. zaštitnikom Europe – 24. listopada 1964.g., a njegov blagdan Crkva slavi 11. srpnja.

Benediktinci su najstariji monaški red u Crkvi. Utemeljio ga je 529. na Monte Cassinu sveti Benedikt iz Nursije. Njihovom geslo „Ora et labora!“ prilagođen je čitav njihov život. Mnogo vremena provode u molitvi, ali i u fizičkom radu. Zaslužni su za osnutak prvih Skriptorija, u kojima su vrijedno prepisivali rijetka književna djela i tako ih spašavali od zaborava i zuba vremena. Njihovi su samostani bili rasadišta pismenosti i kulture. Osim triju redovničkih zavjeta (poslušnosti, siromaštva i čistoće), sveti im je Benedikt dodao još jedno, a to je pravilo da imaju obvezu stalnog boravka u jednom samostanu (opatiji). Kratica njihovog reda je lat. Ordo Sancti Benedicti (OSB), tj. Red sv.Benedikta.

U Hrvatskoj postoji još nekoliko benediktinskih samostana. Najpoznatiji je samostan sv. Marije u Zadru koji je podignut 906. godine, zatim samostan na Rabu, u Trogiru, u Krku, na Pagu, u Šibeniku, Hvaru i Cresu. Broj redovnika i redovnica u tim samostanima dostiže brojku od oko stotinu duša. Benediktinci, kao i benediktinke (to je ženski ogranak benediktinaca, koji je osnovala sestra sv. Benedikta, sveta Skolastika) od samoga osnutka svojih samostana i svoga reda, žive u klauzuri, odnosno, odijeljeni su od drugih ljudi, i zatvoreni u svome samostanu, u kojem ostaju sve do kraja života.

Njihovo geslo ponovno je učinio zanimljivim i aktualnim Marko Perković Thompson svojom pjesmom:

Ora et labora, znaj, to je put u vječni raj, i život nije kraj!

zupa duha svetoga nustar 12

PriscilaDanas je sve manje bračnih parova koji zajedno dolaze na misu. Redovito je to postao „posao“ koji najbolje obavljaju žene. Ne vrijedi to za sve, jer još uvijek ima parova koji vrijednuju obiteljsko zajedništvo. Ali, mora se priznati, sve ih je manje i manje. Zavirimo li u daleku prošlost i vrijeme prve Crkve, pronaći ćemo u njemu par koji je prkosio svome vremenu, zasluživši zbog toga vijenac svetosti.

Bili su bračni par koji se svojim vjerničkim ponašanjem isticao u Korintu. Njihov život privukao je svetoga Pavla koji je ubrzo u njima pronašao svoje prve suradnike i pomoćnike. Često ih je spominjao i pozdravljao u svojim poslanicama, tako da je njihov spomen ostao zauvijek obilježen u Svetom pismu. Bili su jedni od prvih spomenutih laika u vremenu prve Crkve. Živjeli su časno od svoga rada. Sveti Pavao spominje da su izrađivali šatore. Tako ih je i upoznao, jer se i on tim zanimanjem bavio. Vrata svoga doma i svoga srca otvorili su širom prvim kršćanima. Sebe i svoj dom ponudili su za službu Gospodinu. U poslanici Korinćanima Pavao piše: „Mnogo vas pozdravljaju Akvila i Priscila zajedno sa crkvom koja se sastaje u njihovoj kući.“ (1Kor 16, 19) U njihovoj kući Pavao je boravio oko godinu i pol. Pišući poslanicu Rimljanima šalje im posebne pozdrave: „Pozdravite moje suradnike u Kristu Isusu, Prisku i Akvilu, koji su podmjestili svoj vrat za moj život i kojima zahvaljujem ne samo ja nego i sve crkve poganskog podrijetla. Pozdravite i crkvu koja se sastaje u njihovoj kući.“

I danas su primjer neumornog služenja Bogu u okrilju svete Crkve, koju je svako od nas pozvan izgrađivati u okrilju svoje obitelji. Crkva ih časti kao mučenike a njihov spomen slavi 8. srpnja.

zupa duha svetoga nustar 6

krvKristovaŠtovanje Krvi Kristove vrlo je drevno. U pučkoj pobožnosti slavi se u mjesecu srpnju. Još davne 1808. godine u Rimu osnovana je Bratovština Predragocjene Krvi Kristove. Njeno osnivanje odobrio je papa Pio VII. Još od 14.stoljeća u Hrvatskoj se štuje u Ludbregu, gdje se nalazi i proštenište posvećeno Predragocjenoj Krvi.

2011. godine svetište je proslavilo 600 godina svoga postojanja. Njegovi početci sežu u daleku 1411.g., kada se svećeniku koji je sumnjajući u riječi Pretvorbe; „Ovo je tijelo moje…Ovo je krv moja…“ u kaležu prilikom lomljenja na tri dijela potekla krv. On ju je uplašen sakrio i šutio o tome sve do pred svoju smrt. Poslije istrage koja je provedena, bulom pape Leona X. dopušteno je čašćenje i štovanje ampule sa relikvijom, koja je donesena iz Rima. Prva svjedočenja o čudesnim ozdravljenjima na zagovor Presvetoj Krvi istraživali su i njihovu autentičnost provjeravali izaslanici pape Julija II. Brojna svjedočenja sačuvana su nam u knjizi „Liber miraculorum“. Danas se ampula sa dragocjenom tekućinom čuva u crkvi Presvetog Trojstva, kamo joj se dolaze pomoliti i pokloniti brojni hodočasnici.

 

centarsvijeta

U Ludbregu se nalazi i centar svijeta, pa čašćenje Presvetoga tako simbolično počinje u samom središtu svega stvorenoga.

zupa duha svetoga nustar 10

petarIpavaoLiturgija nam priopćuje da je „Bog divan u svojim svecima“. Na osobit način to se odnosi na svetog Petra i Pavla čiju svetkovinu Crkva slavi 29. lipnja.

Premda su se u životu rijetko susretali, zajednička mučenička smrt ih je zauvijek sjedinila kada su za vrijeme Neronova progonstva kršćana (54. – 68) u Rimu stradali – Petar na Vatikanskom brežuljku, a Pavao na Ostijskoj cesti.

Zahvaljujući njima koji su znali živjeti vjeru, danas Sveta Crkva počiva na apostolskim temeljima. Rimski kršćani počeli su slaviti spomen apostolskih prvaka Petra i Pavla od sredine 3. stoljeća. I jedan i drugi su različitim karizmama gradili Crkvu. U njoj i danas prebiva poniznost i snaga svetog Petra, te apostolski žar svetoga Pavla.

Petra je sam Gospodin odabrao da u apostolskom zboru bude kamen temeljac. Pavla je poslao da navijesti evanđelje cijelome svijetu. Matejevo evanđelje spominje Petrovu ispovijest vjere. To je središnja točka njegove osobne povijesti i odlučujući trenutak njegova opredjeljenja za Krista. Petrov primat, primat je vjere i ljubavi, jer ispovijeda ono što vjeruje kada kaže: „Ti si Krist, Sin Boga živoga!“ Za tu vjeru spreman je umrijeti.

Pavao je poput njega spreman umrijeti. Već stoji na vratima njegovo mučeništvo, dok piše učeniku Timoteju: „Već se moja krv izljeva u Božju čast, vrijeme je moje smrti blizu.“ (2 Tim 4, 6) Svjestan je da nije prokockao život, zvanje i poslanje, svjestan da je „ plemenitu borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao.“ Petra i Pavla zauvijek je ujedinila ljubav prema Kristu, ljubav koja nema granica.

zupa duha svetoga nustar 12

krstiteljIvan je najveći prorok među prorocima. Rođen u poznim godinama svojih roditelja, kada već nisu vjerovali da će ikada imati djece, Ivan je bio dar Gospodnji svojim roditeljima.

Zaharija i Elizabeta daju mu ime Ivan, što znači „Gospodin je milostiv“. Bio je neobičan, čudna ponašanja, skromnih prohtjeva! Time bismo najbolje mogli označiti život i djelovanje svetoga Ivana.

Čudom je došao na svijet od već ostarjelih roditelja, čudom i čudan je bio cijeloga svoga života. Živio je u pustinji u samoći. Odjeća mu bijaše gruba, glas oštar, jelovnik– skakavci i med. Više se brinuo za stjecanje nebeskog bogatstva, nego zemaljskog. Njegov primjer privukao je k sebi mnoge, koji postadoše njegovi učenici. Prvi Isusovi učenici bivši su Ivanovi učenici. A on nije ljubomoran ni zavidan; štoviše, sam svoje učenike upućuje Isusu kada govori za njega: «On treba da raste, a ja da se umanjujem» (Iv 3,30). Zato je dobio najveću pohvalu koju je ikada jedan smrtnik dobio na ovoj zemlji: sam Isus ga naziva „najvećim rođenim od žene“. Ivan je ponizan pred Bogom. Iako je velikan, prorok, narod grne za njim, svi hoće da ih on krsti, učenici se otimaju tko će mu biti bliži – Ivan skromno priznaje: „Nisam ja prorok, nisam ja onaj za koga me vi držite, nisam ja Mesija“. On je jedinstven i neponovljiv, jer je imao i jedinstvenu zadaću – pripraviti put Sinu Božjemu. Ali nam je Ivan učitelj svojim porukama. Nad njima se ponekad zaustavimo.

Njegov nas temeljni poziv i danas kao i prije mnogo stoljeća poziva:

„Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“ (Mt 3,2).