zupa duha svetoga nustar 6

klanjanjeU stoljetnoj tradiciji Katoličke Crkve jedan od oblika štovanja Presvetog Oltarskog Sakramenta je i klanjanje (adoracija), odnosno doslovno „padanje na koljena“ pred Božjom veličinom. Pravi smisao klanjanja i štovanja Euharistije je izvan svete mise, zbog toga je klanjanje zajednice uvijek prigodno stavljeno poslije euharistijskog slavlja.

Nije obvezno za one koji mu ne žele prisustvovati, već je samo jedno od mnogih bogatstava crkvene tradicije koja je ponuđena vjernicima za trajnu izgradnju. Naime, praksu klanjanja pred Presvetim Crkveno Učiteljstvo uvijek iznova hvali i preporučuje vjernicima. Svjedoci su nam o tome i brojni sveci koji su se istaknuli kroz povijest svojim primjerima. Na osobit se je način u promicanju klanjanja isticao sv. Alfonzo Marija Liguori, koji nam je ostavio zapisano: „Među svim pobožnostima, klanjanje Isusu u Presvetom Sakramentu prvo je poslije sakramenata, Bogu je najdraže, a nama najkorisnije.“

Pri tome trebamo znati da se samo Bogu možemo klanjati, i njegovoj svetosti i slavi. Korisno je stoga imati na umu da se ljudima i stvarima, svecima i relikvijama ne klanjamo, njih samo častimo. Oni nam pomažu da se psihološki i duhom pripravimo za istinsko klanjanje Bogu. Klanjanje teži komunikaciji i pretpostavlja dijalog sa Stvoriteljem na koji smo pozvani još u trenutku stvaranja.Otvorimo li knjigu Jeremijinu, Riječ Božja nam iz nje svjedoči: „Prije nego te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih …“

rukeSkoro svaka crkvena zajednica ima klanjanje bar jednom u mjesecu. Ponekad je ono određeno tematski određenim tekstovima, a ponekad je jednostavno prepušteno vjernicima da sami odrede nakane kojom mu pristupaju. Kako god, klanjanje nas na najizvrsniji način stavlja pred Boga, jer, čovjek u stanju klečanja postaje svjestan svoje malenosti i Božje veličine koja ga prožima. Sa druge strane, samo se veliki čovjek može moleći pokloniti, pasti na koljena i poniziti, ušutjeti, moliti u potrebi, vapiti u nevolji – prepustiti se Božjem milosrđu koje ne traži mnoge riječi.

Čovjek pred Bogom je ljubljeno Božje stvorenje, jedinstveno i dostojanstveno, otkupljeno i spašeno u Njemu. Stoga je stvorenju vlastito da se utječe svome Stvoritelju, koji ga „svega proniče i poznaje“. O toj stvarnosti svjedoči psalam: „Gospodine, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi. Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Gospodine, već sve znadeš. S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio. Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio.“ (Ps, 139)

U takvu božansku stvarnost pozvani smo kročiti na koljenima, bar ponekad.

zupa duha svetoga nustar 6

stepinac2„Ništa me neće prisiliti da prestanem ljubiti pravdu, ništa me neće prisiliti da prestanem ljubiti nepravdu, a u ljubavi prema svome narodu ne dam se ni od koga natkriliti.“

Pogledaj dokumentarni film – Kad istina pobijedi


Djelovanje blaženog Alojzija Stepinaca obilježio je početak drugoga svjetskoga rata, i neviđena stradanja Židova, koji pred Njemcima bježe iz svojih domovina, te dolaze u zemlje u kojima nalaze utočišta. Tako izvjestan broj židovskih izbjeglica dolazi i u Hrvatsku. Niti u njoj ne nalaze sigurnost. Ipak, pod okriljem nadbiskupa Stepinca mnogi pronalaze pomoć. Ne samo Židovi, nego i Romi, pa Srbi, te osvi ostali kojima je mogao pomoći. Poznate su njegove riječi da su „ rase i narodi Božje tvorevine!“ Uzdajući se u Boga, nije se bojao komunističkog režima. 1945. godine partizanska vojska ulazi u Zagreb, i već nakon desetak dana nadbiskup Stepinac biva uhićen.

 

Optužnica ga tereti za suradnju sa neprijateljem u vrijeme rata, nasilno pokrštavanje vjernika pravoslavne vjere tj. nasilnog nametanja katoličke, i još mnogih drugih djela. Na montiranom sudskom procesu optužen je na 16 godina zatvora koje je trebao odslužiti u Lepoglavi, ali mu je boravak u zatvoru zbog bolesti preinačen u kućni pritvor u Krašiću. Papa Pio XII. imenovao ga je 1953.g. kardinalom. Umire 10. veljače 1960. i biva pokopan u zagrebačkoj katedrali. Povijest pamti njegove riječi u kojima ga prepoznajemo kao branitelja čovjekova dostojanstva a koje je izrekao 1942., u jeku ratnih stradanja;

 

Svaki narod i rasa, kako se odrazuje danas na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili Evropejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci, imadu jednako pravo da govore „Oče naš, koji jesi na nebesima.“

 

Zbog svega toga, danas blaženog Alojzija Stepinca možemo promatrati kao jednog od najznačajnijih likova novije povijesti Crkve u Hrvata.

 

Na velikom slavlju u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. god. papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim, rekavši:

 

„U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Evropu komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima, koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U Njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled iščući njegov zagovor.“

 stepinac3

Crkva štuje blaženog Alojzija Stepinca kao „stradalnika za jedinstvo Crkve i mučenika za jedinstvo kršćana“, a njegov blagdan slavi 10. veljače.



zupa duha svetoga nustar 9

svetiBlaz1Sveti Blaž je bio biskup grada Sebaste u Armeniji (Turska) u IV stoljeću. Po zanimanju je bio liječnik, a legenda ga pamti kao dobra i pobožna čovjeka kojega su u narodu cijenili. Zbog toga ga i biraju za svoga biskupa.Na blagdan svetoga Blaža u crkvi se obavlja blagoslov grla. Taj običaj datira još od XII stoljeća, pa čak i ranije. Sve je počelo sa ozdravljenjem dječaka kojega je majka dovela kod svetog Blaža, a on ga ozdravio moleći se i polažući ruku nad njegovim grlom u kojem je zapela riblja kost.


Za vrijeme progona kršćana pod carem Licinijem, Blaž biva bačen u tamnicu. Tadašnji upravitelj grada, Agrikola, pokušao je sve ne bi li odvratio biskupa od kršćanske vjere. Nije uspio u svome naumu. Biskupa Blaža osuđuju na smrt odsijecanjem glave 316. godine. Glava svetoga Blaža (Vlaha) dopremljena je u Dubrovnik 972. godine i od tada ga Dubrovčani štuju kao svoga zaštitnika. Svake godine za svečev blagdan njegova relikvija se u svečanoj procesiji nosi kroz grad. Ta procesija je svojevrsna poveznica povijesti, sadašnjosti i budućnosti. Povijest Dubrovačke Republike najuže je povezana sa imenom sv. Blaža. Njegovi kipovi krasili su dubrovačke zidine, njegova slika bila je na njihovoj zastavi, gradskom pečatu i novcu koji je kolao cijelim svijetom. Na čudesan način svetac je spasio Dubrovnik od opsade Mlečana 951. godine. Viđenjem jednog svećenika koji je upozoren od sv. Blaža, on upozorava građane i grad biva obranjen. Dubrovčani su tako obranili svoju državu i sačuvali slobodu. Festa svetog Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, UNESCO-va je nematerijalna svjetska baština u Hrvatskoj, koja prigodom proslave njegova blagdana 3. veljače, od samih početaka daleke 972. godine neprekidno traje već 1042 godine.

svijecnicaČetrdeset dana poslije rođenja Isusa roditelji odnose u Hram. Crkva na taj dan slavi blagdan Svijećnice, blagdan svjetla. Ime upućuje na malenog Isusa kojega su navijestitli proroci kao „svjetlo svijeta“ a u Hramu dočekao starac Šimun da vidi onoga koji se rodio „na prosvjetljenje naroda i slavu puka svoga izraelskoga“.


Ovaj događaj bio je trenutak milosti za Šimuna jer je dočekao utjehu koju je Gospodin obećao Izraelu. Stoga na početku svoje molitve zahvaljuje Bogu što je pred kraj svoga života doživio takvu milost: „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru. Ta vidješe oči moje spasenje tvoje koje si obećao..“ Šimunova zasluga stoga uvijek ostaje u tome što je vjerovao u Božja obećanja i na kraju zaista u malenom djetetu prepoznao Otkupitelja i Spasitelja. Njega su gledale blažene oči Obećanoga, onoga koji će spasiti narod izraelski. U Hramu pravednik Šimun nastupa kao primatelj Božje objave u ime cijeloga naroda, ne samo sebe. Upravo po njegovom primjeru pravednosti i bogobojaznosti pozvani smo i mi primati i prepoznavati Isusa; svjetlo koje je svojim rođenjem obasjalo svijet. Okrenemo li stranice Svetoga pisma naći ćemo u njemu mnogo primjera u kojima Isus govori o svjetlu. Kao odrastao reći će za sebe: „Ja sam svjetlost svijeta: tko ide za mnom neće hodati u tami – nego će imati svjetlost života.“ (Iv 8,12) To isto reći će nama: „Vi ste svjetlost svijeta…Neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.“ (Mt 5,14 – 16)

Kršćanin po svojim djelima treba svijetliti kao znak koji vodi u vječni život. Treba nastojati biti putokaz onima koji su zalutali, jer „Bog“ je za mnoge još uvijek „znak osporavan“. Istina, svako na svome mjestu i u svojim mogućnostima, pozvan je tim svjetlom osvijetliti stazu života i svijetliti drugima..Jer, kada na upaljenom plamenu jedne svijeće upališ drugu, prvoj ništa ne oduzimaš a drugu svojim svjetlom izbavljaš iz tame. Pozvani smo osvijetliti tamu ovoga svijeta pa biti svjetlo jedni drugima.

zupa duha svetoga nustar 11

 svet Pavao

„Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: poganima biti blagovjesnikom neistraživog bogatstva Kristova.“(Ef 3,8)


Najznačajnije obraćenje u povijesti Crkve je obraćenje svetoga Pavla apostola. Od progonitelja do navjestitelja – proći će Pavao dug put. Potpuno prepuštanje Božjoj volji radikalno će promijeniti njegov život.


Obrat koji se dogodi u životu čovjeka i koji iz korijena mjenja njegovo religijsko uvjerenje je dubok i potresan. Želeći pripadati nekome (u ovome slučaju Crkvi) potrebno je mijenjati sebe, svoje životne stavove kao i moralne norme po kojima je čovjek živio do obraćenja. Sama riječ „obrat“ označava nešto obratno, obrnuto od onoga na što smo navikli. Obratiti se nekome, pretpostavlja prvotno povjerenje u tu osobu. Obratiti se i priznati vlastitu nemoć nekome može samo onaj koji ima moć poniznosti.

Obrnuto je istoznačnica za naopako, nešto okrenuto ili usmjereno na drugu stranu. Obratiti (obrnuti) se na cesti – znači promijeniti smjer, slično kao i u životu. Do sada sam živio ovako; od sada „meni je živjeti Krist“ – kaže sveti Pavao. Ono što vrijedi za Pavla, vrijedi i za svakoga od nas. Sveti Pavao je nailazio na mnoge probleme tijekom svojega obraćenja; od nevjerice do nevjere. Bilo je teško vjerovati jednoć gorljivom progonitelju kršćana – a sada Kristovu navjestitelju. Susretao se on i borio sa svakakvim nedaćama koje su ga stizale. Vjeran Kristu, vjerujući njegovim obećanjima, i ne zaboravljajući svoj susret s Uskrslim, Pavao hrabro dolazi pred kršćane i odlazi među pogane navještajući Riječ Božju, riječ onoga koji ga je poslao.

Pavao je povjerovao, i u toj vjeri pronašao snagu obraćenja. Pokušajmo takvu snagu pronaći u sebi, baš poput Pavla.

zupa duha svetoga nustar 4


krstenjeNaJordanuSpremili smo bor, ugasnule su svjećice, polako je sa blagdanima iščezao duh božićnog vremena, vraćamo se svakodnevnim poslovima. 
Svetkovinom Isusova krštenja na Jordanu završava božićno vrijeme a počinje vrijeme kroz godinu.

Svetkovina Kristova krštenja je priprava za  naše putovanje po stazama liturgijske godine da bismo znali živjeti  kao Božja djeca i dostojno slaviti druga Božja otajstva, po kojima nam stiže punina spasenja i posvećenja.


Isusovo krštenje prate tri događaja opisana u Evanđelju:

Otvoreno nebo – nebo su mnogi stari narodi smatrali mjestom Božjeg prebivanja: ono je nedostižno, zatvoreno, bezvremensko mjesto. Pri Isusovu krštenju „nebo se otvorilo“. Bog je otvorio nebeski svod i sišao među ljude zemaljskoga svijeta da iz njega izbriše zlo, i učini nešto s grijehom namnoženim u tom svijetu. Isusovo krštenje i silazak Duha Svetoga predstavljaju tako simboličan prikaz dolaska (silaska) novoga doba u ljudsku povijest.

Po kršćanima, Krist je uznesen na nebo i  po njemu ono tako poprima temeljne uvjete ulaska u Božji život. Stoga kršćani osjećaju „žudnju“ za nebom, za Bogom. Koliko god je nebo utemeljeno u ulazu Isusa Krista u njegovu slavu (koja je trajna vrijednost njegova čovještva u Bogu), ujedno je i otvaranje nekog novog Isusovog odnosa prema svijetu i prema onima koji su kod njega. Nebo je „veličina“ koja raste, jer spasenje „svih u Kristu“ još nije dovršeno. Nebo kao ispunjena cjelina dobit će svoj konačni izgled paruzijom, ponovnim dolaskom Isusa Krista.

Silazak Duha Svetoga u liku goluba – goluba Sveto Pismo često opisuje kao Božjeg glasnika. U opisu stvaranja svijeta Duh Sveti je lebdio nad vodama. Bog sada stvara novi svijet.  U opisu Isusova krštenja Duh Sveti lebdi nad Isusom i vodama Jordana otkrivaući novo stvaranje koje nastaje. Sa Isusom počinje „novo nebo i nova zemlja“.

Glas s neba – „Ti si Sin moj ljubljeni, u Tebi mi sva milina!“  – čuo se glas s neba, Božji glas u trenutku Isusova krštenja. Isus je Sin Božji, novi Adam u novom stvaranju, onaj koji će ispraviti grijeh praroditelja.

Taj glas je progovorio i nad nama u trenutku našega krštenja. I nad nama se nebo otvorilo dok nas je svećenik krstio na rukama naših kumova i roditelja. Krštenje je temeljni spasenjski čin, ono nam otvara „ulazna vrata“ Crkve i po njemu svi krštenici ulaze u zajednicu bez obzira gdje su primili taj spasenjski znak. Krštenjem se nanovo rađamo za Boga, i zbog toga nije dovoljno samo se krstiti, već se trebamo i roditi iz toga krštenja. Po njemu postajemo djeca Božja. Prihvaćajući Krista i njegovu riječ počinjemo novi život ispunjeni i ojačani Duhom Svetim.

Bez obzira koliko se čovjek borio sam sa sobom, on u sebi nosi dva svijeta. Kao stanovnik ovoga grješnoga, zemaljskoga svijeta nalik je Adamu. Po krštenju nalik je Kristu. Jedan ga svijet tjelesno mori a drugi duhovno uzdiže. Pošto po rođenju i krštenju baštinimo oba, cjeli naš život tako je borba dobra i zla..sve do granica samoga neba.  

zupa duha svetoga nustar 10

pod krizemDarivanje je iskustvo koje sačinjava bitnu dimenziju svakoga ljudskog života.

Nema čovjeka koji nije darivao ili bio darovan, jednostavno stoga, jer više ne bi bio čovjek.

Darivali su se jedno drugom naši roditelji pa smo po daru majčine utrobe došli na ovaj svijet; dar smo roditeljima, kao i jedni drugima; darovana su nam naša djeca, prijatelji, kolege sa posla, susjedi…


Ipak, najveći dar nam dolazi od Boga. On je onaj koji nas daruje; On je dar u sebi i dar za čovjeka. I trebamo biti zahvalni zbog toga. Ako je istina da je zahvalnost znak plemenite duše, na zadnjoj misi u godini, „misi zahvalnici“ i nema baš puno ljudi. Da li zbog neplemenitosti, ili nezahvalnosti? – ne znam…samo mi negdje u podsvijesti odjekuju riječi svetoga Pavla: „Što imaš čovječe, a da nisi primio?“. Imati osjećaj zahvalnosti, a ne pokazati ga, isto je kao dobiti dar a ne otvoriti ga.  Zaista, što darovano imamo a da nismo prije primili? Čovjek u svom životu obično više prima nego  što daje, a više misli da zaslužuje nego što zahvaljuje.

Tko zahvalno gleda na život, bit će zadovoljan onim što je od Boga dobio. Sve što jesmo i imamo, dar je od Boga – i na svemu mu trebamo zahvaljivati. Samo se ne trebamo zavaravati da je naša zahvalnost potrebna Bogu; ona je potrebnija nama. Zahvalnost čuda čini jer  smo zbog nje skromniji, ponizniji, bogobojazniji, vjerniji, osjećajniji, postojaniji… pa Bog tada lako u nama prepoznaje srce zahvalna čovjeka . A zahvalnom čovjeku Riječ Božja daje snagu  da, onako;

„Kako ste primili Gospodina Krista Isusa, tako nastavite u njemu živjeti; u njemu čvrsto ukorijenjeni, na njemu stalno naziđivani i učvršćivani vjerom, kako ste poučeni, obilujte sa zahvalnošću!“ (Kol 2, 6-8)

zupa duha svetoga nustar 4

svObiteljPosljednju nedjelju godine Crkva proslavlja u znaku obitelji – Svete Obitelji Josipa i Marije, jedinstvene obitelji koja je nastala u Božjem planu spasenja. Prve stranice Pisma donose opis stvaranja muškarca i žene kao vrhunac Božje stvarateljske ljubavi: „I reče Bog: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji! Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,26-17).

          


         

          Nazaretska Obitelj upućuje na svoj i na izvor svake obitelji; upućuje na otajstvo Boga koji je u sebi zajednica i zajedništvo; Boga koji je u sebi Obitelj.

 

          Koliko je molitva za obitelj potrebna, pokazalo se ne tako davno i u našoj zemlji.

Brak, kao zajednica muškarca i žene koji uz djecu čine obitelj  izvojevala je nedavno jednu veliku i znakovitu pobjedu kada je na prvom narodnom referendumu u povijesti naše zemlje jasno i glasno poručila cijelom svijetu da je obitelj  kolijevka naroda i naraštaja; da ju je takvom zamislio i uredio Bog  –  da poput njega dalje u toj zajednici stvara novi život za dobro svijeta. Usprkos neviđenom omalovažavanju, ismijavanju i vrijeđanju od strane pojedinih više ili manje poznatih organizacija, možemo sa ponosom reći da je Hrvatska rekla odlučno DA – braneći biblijsku sliku obitelji onako kako ju je zamislio i stvorio Bog.

        Današnje društvo se naizgled pokazuje kao humano, a u stvari je daleko od toga. Mogli smo to vidjeti na bezbroj poteza koje je povlačilo protiv obitelji, želeći joj promijeniti oblik i smisao, obezvrijeđujući je prema zahtjevima marginalnih skupina i pojedinaca, želeći preodgajati   djecu po mjeri bezbožnog mentaliteta i oduzimajući joj vjeru u Boga i božanske vrijednosti na kojima se temelji. Pokušali su umanjiti odgovornost koju članovi obitelji imaju jedni prema drugima na ovom, i na onome svijetu. Kad pođemo od činjenice da nema savršene obitelji, niti one izuzete od rana ili zaštićene od udaraca, onda bi bilo najjednostavnije zaključiti i odlučiti da srušimo njezinu vjerodostojnost i da je uništimo do kraja. Ali Bog nije tako razmišljao, nego se odlučio ozdraviti je. Gospodin prema njoj nije nastupao ni agresivno ni osvetoljubivo,već je prema obitelji pokazao puno ljubavi. Imao je dobrih razloga da uništi,jer je njemu prvi čovjek i prava obitelj okrenula leđa. No Bog nije uništio ono što je jednom stvorio kao dobro.

          Zato joj je kao uzor pružio Svetu Obitelj Isusa, Marije i Josipa da oni usmjeravaju korake svake naše obitelji na putu prema vječnosti. Danas nam Bog koji poziva obitelj na vjeru doziva u pamet da je grijeh protiv Boga ujedno i grijeh protiv obitelji. Dok promatramo Svetu Obitelj, uputimo joj svoje molitve za sve hrvatske obitelji i obitelji svega svijeta.

zupa duha svetoga nustar 12

nevina„Tada se Herod, videći da su ga magi izigrali, veoma rasrdi te naredi da se poubijaju u Betlehemu i njegovoj okolici sva muška djeca od dvije godine pa naniže, prema vremenu za koje se pomno raspitao u maga. Tada se ispuni riječ proroka Jeremije: „Glas u Rami ču se – plač i jauk mnogi: to za djecom Rahela tuži – neutješna što ih nema.“ (Mt 2,16–18).


Pokolj – riječ od koje niti jedna izvedenica nije ugodna uhu; poklati, zaklati, preklati; pogotovo ako se odnosi na nasilje koje se izvršilo nad nejakima i nevinima.

Nevin – stanje u kojem svi dolazimo na ovaj svijet ali i u kojem su mnogi otišli sa njega; obično ga povezujemo sa djecom; asocira na čistoću,neiskvarenost, dobrotu, neokaljanost  grijehom  i griješnošću, mir, bjelinu;  stanje u kojem smo na najizvrsniji način povezani s Bogom.

Dječica – mala djeca, nevina djeca, djeca koja se još ne mogu koristiti razumom da bi sama mogla živjeti i skrbiti o sebi, dječica kojoj treba ljubav da bi rasla; skup malih, nevinih anđela koje je Bog darovao obiteljima, skupocjenost, vrijednost, Božji blagoslov..

Liturgijska slavlja poslije Božića puna su ljepote i znakovitosti, bremenita porukama vjere. Poslije mučeništva, zatim smrti ljubljenog učenika, božićno vrijeme nas uvodi i u razmatranja o pokolju nevine dječice koje je naredio Herod. Moćni kralj u strahu za vlast oštricu svoga mača okreće na one najmanje i najnevinije u njegovu kraljevstvu, malenu i nevinu dječicu. Kakav paradoks – on, koji je pod sobom imao kraljevstvo osjeća se ugrožen od najmanjih u njemu. Bog, čiju rođenost u Betlehemu  Herodu navještaju magi, postaje takva prijetnja kralju, da se ne libi zbog toga okrvaviti svoje ruke krvlju nevinih. Koliki i danas, nose krv nevinih na svojim rukama. Možda mogu ubiti savjest u sebi, ali Boga ne mogu – baš kao što to nije mogao ni Herod.

zupa duha svetoga nustar 6

svStjepan„Krv mučenika, sjeme je prvih kršćana!“ (Tertulijan)

Liturgija slavi mučeničku smrt đakona Stjepana odmah nakon Božića. Rođenje Boga odmah sutradan zasjenjuje  muka njegova đakona. Dvije neodvojive stvarnosti znakovito prikazane jedna uz drugu. Prvi mučenik, ovdje pred jaslicama, zastupa Kristovo uskrsnuće, i muku Velikog Petka a slavu Uskrsa. Sjena koju njegova muka baca na jaslice – sjena je golgotskog križa, a njegova krv predstavlja sjeme prvih kršćana. I danas blagdan Kristova rođenja prati krv mučenika, kršćana i nekršćana, kojih će poradi Krista i njegova Kraljevstva, u većoj ili manjoj mjeri, na žalost, biti do kraja svijeta.