Krštenje Gospodinovo na Jordanu

zupa duha svetoga nustar 4


krstenjeNaJordanuSpremili smo bor, ugasnule su svjećice, polako je sa blagdanima iščezao duh božićnog vremena, vraćamo se svakodnevnim poslovima. 
Svetkovinom Isusova krštenja na Jordanu završava božićno vrijeme a počinje vrijeme kroz godinu.

Svetkovina Kristova krštenja je priprava za  naše putovanje po stazama liturgijske godine da bismo znali živjeti  kao Božja djeca i dostojno slaviti druga Božja otajstva, po kojima nam stiže punina spasenja i posvećenja.


Isusovo krštenje prate tri događaja opisana u Evanđelju:

Otvoreno nebo – nebo su mnogi stari narodi smatrali mjestom Božjeg prebivanja: ono je nedostižno, zatvoreno, bezvremensko mjesto. Pri Isusovu krštenju „nebo se otvorilo“. Bog je otvorio nebeski svod i sišao među ljude zemaljskoga svijeta da iz njega izbriše zlo, i učini nešto s grijehom namnoženim u tom svijetu. Isusovo krštenje i silazak Duha Svetoga predstavljaju tako simboličan prikaz dolaska (silaska) novoga doba u ljudsku povijest.

Po kršćanima, Krist je uznesen na nebo i  po njemu ono tako poprima temeljne uvjete ulaska u Božji život. Stoga kršćani osjećaju „žudnju“ za nebom, za Bogom. Koliko god je nebo utemeljeno u ulazu Isusa Krista u njegovu slavu (koja je trajna vrijednost njegova čovještva u Bogu), ujedno je i otvaranje nekog novog Isusovog odnosa prema svijetu i prema onima koji su kod njega. Nebo je „veličina“ koja raste, jer spasenje „svih u Kristu“ još nije dovršeno. Nebo kao ispunjena cjelina dobit će svoj konačni izgled paruzijom, ponovnim dolaskom Isusa Krista.

Silazak Duha Svetoga u liku goluba – goluba Sveto Pismo često opisuje kao Božjeg glasnika. U opisu stvaranja svijeta Duh Sveti je lebdio nad vodama. Bog sada stvara novi svijet.  U opisu Isusova krštenja Duh Sveti lebdi nad Isusom i vodama Jordana otkrivaući novo stvaranje koje nastaje. Sa Isusom počinje „novo nebo i nova zemlja“.

Glas s neba – „Ti si Sin moj ljubljeni, u Tebi mi sva milina!“  – čuo se glas s neba, Božji glas u trenutku Isusova krštenja. Isus je Sin Božji, novi Adam u novom stvaranju, onaj koji će ispraviti grijeh praroditelja.

Taj glas je progovorio i nad nama u trenutku našega krštenja. I nad nama se nebo otvorilo dok nas je svećenik krstio na rukama naših kumova i roditelja. Krštenje je temeljni spasenjski čin, ono nam otvara „ulazna vrata“ Crkve i po njemu svi krštenici ulaze u zajednicu bez obzira gdje su primili taj spasenjski znak. Krštenjem se nanovo rađamo za Boga, i zbog toga nije dovoljno samo se krstiti, već se trebamo i roditi iz toga krštenja. Po njemu postajemo djeca Božja. Prihvaćajući Krista i njegovu riječ počinjemo novi život ispunjeni i ojačani Duhom Svetim.

Bez obzira koliko se čovjek borio sam sa sobom, on u sebi nosi dva svijeta. Kao stanovnik ovoga grješnoga, zemaljskoga svijeta nalik je Adamu. Po krštenju nalik je Kristu. Jedan ga svijet tjelesno mori a drugi duhovno uzdiže. Pošto po rođenju i krštenju baštinimo oba, cjeli naš život tako je borba dobra i zla..sve do granica samoga neba.