Što imaš da nisi primio?

zupa duha svetoga nustar 10

pod krizemDarivanje je iskustvo koje sačinjava bitnu dimenziju svakoga ljudskog života.

Nema čovjeka koji nije darivao ili bio darovan, jednostavno stoga, jer više ne bi bio čovjek.

Darivali su se jedno drugom naši roditelji pa smo po daru majčine utrobe došli na ovaj svijet; dar smo roditeljima, kao i jedni drugima; darovana su nam naša djeca, prijatelji, kolege sa posla, susjedi…


Ipak, najveći dar nam dolazi od Boga. On je onaj koji nas daruje; On je dar u sebi i dar za čovjeka. I trebamo biti zahvalni zbog toga. Ako je istina da je zahvalnost znak plemenite duše, na zadnjoj misi u godini, „misi zahvalnici“ i nema baš puno ljudi. Da li zbog neplemenitosti, ili nezahvalnosti? – ne znam…samo mi negdje u podsvijesti odjekuju riječi svetoga Pavla: „Što imaš čovječe, a da nisi primio?“. Imati osjećaj zahvalnosti, a ne pokazati ga, isto je kao dobiti dar a ne otvoriti ga.  Zaista, što darovano imamo a da nismo prije primili? Čovjek u svom životu obično više prima nego  što daje, a više misli da zaslužuje nego što zahvaljuje.

Tko zahvalno gleda na život, bit će zadovoljan onim što je od Boga dobio. Sve što jesmo i imamo, dar je od Boga – i na svemu mu trebamo zahvaljivati. Samo se ne trebamo zavaravati da je naša zahvalnost potrebna Bogu; ona je potrebnija nama. Zahvalnost čuda čini jer  smo zbog nje skromniji, ponizniji, bogobojazniji, vjerniji, osjećajniji, postojaniji… pa Bog tada lako u nama prepoznaje srce zahvalna čovjeka . A zahvalnom čovjeku Riječ Božja daje snagu  da, onako;

„Kako ste primili Gospodina Krista Isusa, tako nastavite u njemu živjeti; u njemu čvrsto ukorijenjeni, na njemu stalno naziđivani i učvršćivani vjerom, kako ste poučeni, obilujte sa zahvalnošću!“ (Kol 2, 6-8)