BOLEST KOJA RAZDVAJA

Čuli smo kako nam je došla kako se širi s osobe na osobu.

Izgleda da se virus uglavnom prenosi kapljičnim putem pri

kihanju i kašljanju. Nema druženja. Fizički i emotivni razmak

među ljudima. Nije li nešto slično, nekad u doba nastupa Isusa

Krista bila guba?

 

Prenosila se dodirom. Kako je to otužno. Bolesni su bili u

izolaciji, prognani iz zajednice bez liječničkog nadzora,

samilosti i sućuti. Umirali su od bolesti i gladi osamljeni i

odbačeni. Zdrav bolesnom ne smije prići.

Gubavi nisu smjeli među zdrave. Čak su imali dužnost

vikati „Gubav, gubav“! kao opomenu prolaznicima.

 

 

Evanđelje donosi zgodu ozdravljenje gubavca, a ja sam ih

opjevao u pjesmi.

Isus je čuo njihov vapaj, glas, koji su oni oko Isusa, htjeli

ušutkati.

 

GUBAVAC

 

Ljudima daleki, bliski suncu u zenitu,

sjedimo kraj puta daleko od zdravih

i čekamo samilosni pogled prolaznika.

Sapeti smo, bolešću okovani.

Naši se putovi ne dodiruju, daleki svojima, sebi

i Bogu ponekad.

Tijela su nam krvave rane, kao da smo se

u srce pretvorili.

Noću izlazimo. Mjesec nam nad glavom

i nebo zvjezdano.

Otkrivamo lica, ruke iznakažene bolešću,

oči bez suza. Smijemo se bezubim ustima.

Noć nam je dan postala pa se ljudski osjećamo

dok zdravi sanjaju u mekim posteljama.

Jednu smo te večer vidjeli u prolazu, izdaleka

i zapamtili tvoj samilosni pogled.

Jutrom smo se zdravi probudili.