Dan obrane, Dan općine … 5. listopada

 

Sveta misa za sve poginule i nestale u obrani Nuštra. Da se ne zaborave.

 

Kad slabi postaju jaki

Svaki put ovaj dan, 5. listopada, izvuče iz moje riznice sjećanja zapretena sjećanja na te dane, dane kada se krvarilo i ginulo za naš Nuštar, moj Nuštar pa i tvoj Nuštar. Dane kada je bilo biti ili ne biti, ostati i opstati ili pasti i nestati zauvijek.

Teško je jedinstvenu posebnost tih dana, proživljene emocije tjeskobe, straha, neizvjesnosti, radosti, euforije, krvi, znoja, suza, smrti, života, pretočiti u nekoliko rečenica koje ovdje želim podijeliti s vama. Bijahu to oni dani, nikada do tada proživljeni, nikada nešto slično zamišljani niti viđeni mojim očima duše ili očima tijela. Bijahu to oni dani kad su malobrojni Nuštarci odlučili ostati i opstati, oduprijeti se nadmoćnom bezdušnom neprijatelju koji je ubijao, rušio sve pred sobom, a palio za sobom.

Uz Božju pomoć u toj nakani smo i uspjeli. Cijena je bila visoka, bili smo je spremni svi koji ostadošmo i platiti. Neki su je platili dajući najviše što su imali za obranu svog doma, Nuštra i Hrvatske nam domovine, svoj život.

Tada sam imao trideset godina i naivno sam mislio kako znam sve o životu i ljudima, kako to već ljudi tih godina i misle. Tih dana sam naučio puno, puno više od onoga što sam vjerovao o solidarnosti, o „stani-pani“ situaciji, kako ljudi u tim trenucima izvuku iz sebe ono najbolje, najljudskije, što se inače rijetko viđa. Nešto duboko sakriveno u svakom od nas, nešto što samo u takvoj situaciji izroni na površinu i pokaže kakav je tko čovjek, ali iznutra; od kakvog materijala je tko sazdan. Tih dana sam vidio i naučio kako naoko mali i slabi ljudi postaju divovi, prestrašeni postaju hrabri, mirni i povučeni postaju ljudi od akcije, ali isto tako sam vidio i naučio kako „veliki“ i bahati postaju slabi i mali. Da, tih slavnih dana značajnih za Nuštar i njegovu obranu, pokazalo se tko je tko.

Promatram sada s odmakom. Vrijedilo je biti djelić tog vremena, biti s ljudima koji tih dana bijahu u Nuštru i to ne samo Nuštarcima već i ljudima koji ne bijahu vezani nuštarskim žilama, a dadoše svoj doprinos, a poneki i živote.

Ovaj kratki članak posvećujem svima Vama dragi prijatelji koji ste dio tog vremena, koji ste tada odradili divovski posao, kojega ste se dragovoljno prihvatili, a za koji se ljudi nisu baš otimali. Sve Vas znam, pamtim Vaša lica iz tih dana, znam i vaša ratna imena, a i ona današnja. Cijenim Vas, poštujem i volim na poseban način.

Žalim jedino što su rijetki od nas danas u politici. Znali smo stvarati državu, borili smo se za nju i stvorili je, a onda smo je predali onima koji su nas doveli do ove situacije u kojoj jesmo, kojima je Hrvatska, jedina nam i sveta bila i ostala, samo paravan za ostvarenje osobnih interesa. To je naš jedini veliki grijeh koji počinismo. Trebali bismo se ispovjediti jedni drugima, pokajati za svoj grijeh i poduzeti nešto dok nije posve kasno, zar ne?

 

O Danu obrane Nuštra, 5. listopada 2012.