Braniti i obraniti dom i domovinu

Otkad je svijeta i vijeka, bilo je i rata. Koliko god to čudno zvučalo, rat je sastavni dio ljudske povijesti. Gledan kroz kršćansku misao, rat je, možemo slobodno reći, posljedica istočnog grijeha. Kroz cijelu povijest čovječanstva prisutna je želja, silom osvojiti nešto što čovjeku ne pripada, što nije njegovo. Iako je biblijska priča Kaina i Abela paradigmatska priča, ipak moramo reći da je sukob među ljudima prisutan od početka stvaranja.

 

 

Gledajući s druge strane, pronalazimo i pozitivnu stranu rata, a ona se nalazi u želji da se postave pravila ponašanja zaraćenih strana. Velika nevolja rata su nevine ljudske žrtve, što smo, na žalost mogli i sami doživjeti prilikom domovinskog, napadačkog rata srpskog agresora na našu domovinu Hrvatsku. U tome ratu su porušene sve etičke norme, kako moralne, tako i one uspostavljene u jednom suvremenom društvu. Rat u čovjeku izaziva i dobre i loše osobine. Tako pojedinac zaboravlja da je i onaj na drugoj strani također čovjek. Velika stradanja koje je doživjela i dala naša domovina kroz ljudske žrtve, postavilo je u pitanje pravednost onih koji su to mogli spriječiti a nisu.

 

Svijet naglašava pacifizam, zalaže se za njega, i kada od toga istoga svijeta očekujete da reagira, on šuti. Pacifizam je nastao kao ideologija koja je protiv bilo kojega rata. Radikalni pacifizam je problem jer briše razliku između osvajačkih i obrambenih ratova. Na pitanje o samoobrani pacifizam nema odgovor.  

 

Pitanje rata provlači se kroz cijelu povijest Crkve. Tako u vrijeme patristike crkveni oci dijalogiziraju o pitanju vojne službe i uzimanju oružja u ruke. Nije bilo jedinstvenog stava o tome što napraviti.

 

Oci su bili podijeljeni u dvije grupe:

1. jedni koji su se zalagali za radikalni pacifizam: „Tko se mača laća od mača će i poginuti!“

2. i oni realniji – mi ne smijemo krenuti u rat ali imamo pravo obraniti se kada smo napadnuti.

 

U 4. st. sveti Augustin prvi postavlja neke kriterije nužne obrane. Za njega je rat ultima ratio (posljednje sredstvo). Crkva je prihvatila Augustinovu teoriju o pravu na obranu, ali samo nužnu obranu, koja vrijedi samo za laike. Pacifizam je tako ostao u katoličkoj Crkvi, ali se primjenjivao samo na klerike koji ne smiju nositi oružje, biti vojnici, niti sudjelovati u ratnim operacijama. Ta pravila vrijede još i danas. Nužna obrana u sebi uključuje određene kriterije: tako rat mora voditi legitimni autoritet i može biti vođen samo radi uspostave mira.

 

Srednji vijek naginje prema pacifizmu: – nema ratovanja nedjeljom, na taj dan prestaje rat i vlada Božji mir. Nove situacije su tražile da se redefinira teorija o ratu, te tako nastaje teorija o pravednom ratu. Ona nije bila samo obrambena, jer je dopuštala pokretanje rata radi obrane časti, ispravljanja nepravde, ili nekog drugog opravdanoga razloga.

 

Sveti Toma Akvinski produbljuje kriterije ratovanja, pa po njemu, samo legitimna vlast može voditi rat, za rat treba postojati pravedni razlog, upotrebljavaju se sredstva prikladna cilju, prije toga treba pokušati mirnim putem rješiti sukob i u njega ulaziti sa vjerovatnošću pobjede.

 

20. stoljeće suočava nas sa atomskim, kemijskim i biološkim oružjem. Ratovi postaju totalitarni ratovi. Njihovom upotrebom ruše se sve ljudske i etičke norme koje se pokušavaju održati tijekom cijele povijesti.

 

Crkva se opredijelila za teoriju obrambenog rata – ne više pravednog. Nemam više pravo drugoga napasti, samo se imam pravo obraniti. Odluka o tome pripada najvišem autoritetu. Opravdana obrana ne opravdava sva sredstva, mržnja prema protivniku uvijek je grijeh. Obrana se može ograničiti samo na ono najnužnije. Obraniti svoju domovinu je stvar općeg dobra. Papa Pio XII po prvi put uvodi obvezu međunarodne zajednice da spriječi rat i da ne bude samo pasivni promatrač pokolja. U tom je smislu pozdravljena uspostava UN 1945.g., i „Povelja o pravima čovjeka“ iz 1948. Danas sve veću važnost UN dobiva u očuvanju mira. Koliko je i kako ta organizacija zakazala prije 21. godinu, kada je hladnokrvno promatrala gomilanje ljudskih žrtava na našim prostorima, presudit će povijest i sve one nevine žrtve koje su pale vjerujući da su „veliki“ pravedni.

 

Na žalost, i jedno malo mjesto, moje i tvoje, poharao je vihor nepravednog, osvajačkog rata. Obranjeno je krvlju nevinih i hrabrih ljudi koji su dali sebe za nas, i za domovinu Hrvatsku. Sloboda se platila krvlju, plativši najvišu cijenu postojanja. Čuvajmo danas to dobro i slavimo uspomenu na one koji su nam ga omogućili. Neka se nikad ne zaboravi. Nuštar.