Gospa će dobiti svoju spilju 2
4. srpnja, temperatura 35 °C u hladu, a na suncu, možeš samo zamisliti, prolazim ispred Crkve na putu iz Vinkovaca, vidim radi se. Zaustavljam se. Sa 25 °C izlazim iz auta na popodnevnu omaru prošlo je 13 sati, majstori jedva dišu noseći kamen, majstor Ikeša kleše tvrdi kamen, prilično teškim čekićem, znoj curi sa čela, naočale se zamaglile i puše, ne kuka… samo odmjerenim odarcima oblikuje oveći kamen koji će biti ugrađen u zid Gospine kapelice koja se gradi pokraj ulaza u župni dvor.
Župnik i Brico uhvatili se velikih škara i krešu grmlje koje smeta majstorima dok nose kamen do majstora Ikeše.
Prava radna atmosfera, niko ne kuka, čak ni župnik, zajapurio se, ali ništa kao da je vani tek dvadesetak stupnjeva, a grane samo frcaju okolo dok ih naš vrijedni Brico brzo kupi u kolica. 
E to Vam je bila slika trenutka, dok vi negdje u debeloj hladovini ispijate neko osvježenje, a poneki već imaju pripremljene primjedbe na izvođače i način gradnje Gospine spilje.
Vrijedni majstor Dačo se uhvatio oblaganja vanjskog “cokla” koji je bio sav izranjen kod podrezivanja crkve prije par godina, radi umetanja izolacije protiv vlage, stiroporom.
Neka baka u prolazu upita župnika: “Što to majstor radi na crkvi?” – župnik kao iz topa odgovori u svom poznatom stilu: “Pa zar ne vidiš bako – obuva na crkvu čarape!”. Starica se nasmija, odmahnu rukom te se nastavi gegati u prolazu.
Zamišljam sliku istog događaja ali prije 20 i koju godinu, žega pritisla baš kao danas, majstori rade, oko njih desetak ljudi koji marljivo tovare kamen, voze do klesara, miješaju beton, dovoze do zidara, koji spretno okreće svaki kamen i nalazi mu mjesto u zidu, kao da je saliven baš za to mjesto, nekoliko snaša s vremena na vrijeme donose od kuće hladnu vodu, ali i rakiju za radnike, a tu su i uštipci, sir, gužvara, ma milina raditi… tko misli na žegu… , a župnik ma nema potrebe da pokraj toliko ljudi i on nešto radi, … oni što ne mogu pomoći radom, donijeli nešto novaca da radovi bolje i brže napreduju, pa to je ipak naša crkva, valja pripomoć, Gospa će biti sretna ako sudjelujemo u izgradnji Njene kuće, ma nije Njoj toliko stalo ipak bi volila i Ona vidjeti to zajedništvo i danas… a nije bijeda danas baš puno veća, ali nema se, zar ne?
Svi se nekako povukli u svoj kut i jade svoje jade, zajedno bi bilo puno lakše, ali nažalost kao da su zauvijek prošla ta vremena, ili ipak…
Napravih par fotografija, napisah članak (možda nekog potaknem na razmišljanje), pripomoći ću kojom kunom, to je ono što mogu, to je moj doprinos, možete li i vi nešto? Znam – možete.
